HDZ: glasnogovornički ured SDA

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je prije nekoliko mjeseci tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović, predstavio plan o preustroju Federacije, prema kojem bi kantoni ostali bez zakonodavne i izvršne vlasti, ali nastavili postojati kao regije u nepromijenjenim granicama i sa osiguranim ministarskim mjestima u Vladi većeg entiteta, rekao je i koga smatra najvećim protivnikom te ideje: „Očekujem jači otpor od Bošnjaka. U ovih 11 premijera i ministara, fondova, najviše je Bošnjaka unutar njih i najviše je onih koji su u SDA“.

Bila je to, po svemu sudeći, i najveća Imamovićeva greška.„Navedeni prijedlog je za SDA sigurno prihvatljiviji i racionalniji nego onaj koji ide u smjeru stvaranja trećeg entiteta. Međutim, postavlja se pitanje koliko su politički predstavnici Hrvata uopšte spremni da razgovaraju o jednom takvom prijedlogu“, poručili su iz najveće bošnjačke stranke, signalizirajući najdražem partneru kako je vrijeme za akciju. Od tada SDA glasno šuti, a u HDZ-u usta ne zatvaraju.

Prvo je veliki dragi vođa, Dragan Čović osobno, i to za posjete Tuzli i tuzlanskom kraju, kazao kako bi „ukidanje kantona“ – o kojem, uzgred, nema niti slova u Imamovićevoj inicijativi – zaustavilo sve procese. Na kakve procese tačno misli i šta se to u Bosni i Hercegovini miče, osim na gore, Čović je strateški zaboravio objasniti.

Nakon njega, jasan stav je zauzeo i obnašatelj druge najnepotrebnije funkcije u poznatom dijelu svemira – prva je, uvjerljivo, ona potpredsjednika Federacije iz reda srpskog naroda, čije je posao kurenje svircu do iznemoglosti – Marinko Čavara. „Ono što je jasno je da su i Washingtonski i Daytonski sporazum pokazali da ih je vrijeme potrošilo i da moramo tražiti bolje načine organiziranja. To zasigurno ne može biti ukidanje jedne razine vlasti... Trebamo se okrenuti provedbi odluka Ustavnog suda BiH kako riješiti pitanje Izbornog zakona i omogućiti da svaki narod bira svoje predstavnike. Time ćemo puno bolje stabilizirati međunacionalne i međustranačke odnose i stvoriti preduvjete za provedbu svih reformi u FBiH, a time doprinijeti i poboljšanju ukupnog stanja u BiH“, rekao je i uporedio predloženu regionalizaciju sa ukidanjem općina!?

Istini za volju, valja priznati kako Jasmin Imamović jeste zagovarao ukidanje kantona, ali prije sedam godina. On, međutim, nije od ljudi koji čvrsto vjeruju kako će svaki problem nestati sam od sebe ako ga se dovoljno dugo ignorira, pa je, kada je shvatio, a shvatio je brzo, da bosanskohercegovački Hrvati kantone smatraju oblikom zaštite od daljnje centralizacije, ponudio plan prema kojem, u isto vrijeme, kantoni ostaju, značajno pojeftinjuju, dio svojih ovlasti prenose na (po automatizmu) bogatije općine, a dio na Federaciju - u čijoj izvršnoj vlasti svaki kanton dobija predstavnika biranog većinom glasova stanovnika određenog kantona.

Drugačije i pojednostavljeno rečeno, predstavnik kantona X, sa svojih, recimo, dvadeset pomoćnika, zastupa interese žitelja kantona X u Vladi Federacije, pa zatim odluke u čijem je kreiranju sudjelovao provodi oko kuće. Naravno, potrebno je osmisliti, prepisati, kopirati pa prilagoditi, šta god, mehanizme zaštite od preglasavanja i nametanja bilo kakvih rješenja koja su suprotna onome što u tom nekom kantonu X predstavlja potrebu stanovnika.

„Ono što je jasno je da su i Washingtonski i Daytonski sporazum“, baš kako je rekao Čavara,„pokazali da ih je vrijeme potrošilo i da moramo tražiti bolje načine organiziranja“. Ono što je, također, jasno, ali Čavara o tome nije progovorio, jeste da se bošnjačke i hrvatske vizije tog boljeg načina organiziranjau putu ne sreću. HDZ-ove prijedloge u SDA odbijaju u roku odmah, baš kao što su sa SDA-ovim radili u HDZ-u do trenutka u kojem je Bakir Izetbegović bljesnuo, kazavši kako Bošnjaci više uopće neće predlagati rješenja! Kao, napredlagali su se, no nije bilo koristi, pa im, eto, dosadilo...

Naši su kantoni kao muške sise: niti na nešto liče, niti čemu služe, a troše kao ruski milijarderi. Zahvaljujući ne najboljem, nego u određenom trenutku jedinom mogućem rješenju, nastali su i tako što su razvlaštene i opljačkane jedinice lokalne samouprave, koje se od tada do ove minute financijski iscrpljuju hraneći vlade, parlamente, agencije, sekretarice, vozače... Nekada su, čisto da ne zaboravimo, na platnom spisku bili i guverneri/župani, ali je ta funkcija, za divno čudo, ukinuta.

Šta je, dakle, sporno u Imamovićevom prijedlogu? Gledano iz pozicije SDA i HDZ-a, najprije to što se raspodjelom kantonalnih ovlasti na općine i entitete, te ukidanjem vlada, parlamenata i agencija, gubi na hiljade radnih mjesta za stranačke vojnike koji su nagrađivani poslaničkim i ministarskim platama, stalnim zaposlenjima i namještenjima u institucije čije postojanje podrazumijeva pristojan honorar i, posljedično, manje novca za, recimo, liječenje onih koji nisu imali tu sreću da do penzije nose zapisnike sa režiranih skupština na fotokopiranje. I takvih je najviše iz SDA i, naravno, Bošnjaci su, samo što im sada miran san, redovnu platu, topli obrok, regres i plaćeni izostanak zbog odlaska na džumu, čuva HDZ!

Najefikasniji način da se o nekom prijedlogu ne raspravlja, jeste da ga se iz zone argumentirane rasprave prebaci u područje nacionalne ugroženosti koja se, ako je nema, uvijek lako da izmisliti i oglasiti. E sada, kako je ta vrsta sukoba između SDA i Imamovića nemoguća, te kako u istoj stranci nemaju načina za objasniti biračima da im je bolje ne biti dva i pol puta bogatiji – što je direktna posljedica provedbe prijedloga iz Tuzle – nositelji otpora preustroju i racionalizaciji postali su Čović i Čavara. Samo što prvi zna kako maestralno prešutiti najvažnije, dok drugi, kao i obično, lupeta.

SDA i HDZ se, zapravo, savršeno nadopunjavaju, generirajući stalne napetosti u ime opstanka na vlasti i prikrivanja katastrofalnih rezultata dugogodišnje vladavine. Više je puta i na ovom mjestu napisano kako te dvije stranke, zajedno i odvojeno, nisu postigle ama baš ništa od onoga što prije svakih izbora navedu kao svete ciljeve. Krivac za neučinkovitost je, naravno, uvijek – onaj drugi, odnosno druga partija. No, niti jednu to ne brine. Nije, uostalom, njima niti važno kako se vlada, već samo da se vlada.

Kao što živahnom diktatoru Recepu Tayipu Erdoganu demokratija nije cilj, već sredstvo, e tako ovim našim majstorima vlast nije sredstvo, već cilj. A da bi ga se dostiglo, potrebno je, uz ostalo, uhljebiti armiju nepotrebnih činovnika koje onda mi plaćamo. Redovno, dobro i bez obzira koliko to košta.

Naši osobni, vitalni interesi, uvijek su, je li, manje važni od onih vitalnih nacionalnih koje se, ukoliko zatreba, može izmisliti ili zamoliti koalicionog partnera da on to učini. Treba samo nešto prihvatiti generalno, pa se odmah upitati „koliko su politički predstavnici Hrvata uopšte spremni da razgovaraju o jednom takvom prijedlogu“. Poslije sve ide kao podmazano...