I? Jesmo li mi dobili ili izgubili taj rat?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

No, što očekivati od zemlje koja ne zna ni je li se popisala prije pet godina ili nije? Što očekivati od zemlje koja ne zna je li suverena ili samo onako? Što očekivati od zemlje koja sve što ima valjano nije plod našeg kompromisa? Što očekivati od zemlje koja, srećom, nije zaglavila u 1918., ali zato jest u 1945.? Što je samo stariji naziv za 199ineku…

Vrijeme hladi što ni zamrzivač neće…

Gledao sam proslavu u Parizu, obilježavalo se sto godina od najveće besmislene klaonice u povijesti svijeta. Prvi svjetski rat nam je pokazao dokle ludost civiliziranog svijeta može otići i kako je prokleto lako poslati toliko mladosti da gine za par stotina kvadrata spaljene zemlje. I nekako je dovoljno daleko, i ma koliko strašan bio nekako se čini epohu udaljen od onog Drugog, da je u obilježavanju mogla sudjelovati i Njemačka, skupa sa još nekim bivšim joj saveznicima. Vrijeme hladi i najvrelije strasti, osim valjda ovdje kod nas na Balkanu.

I dok su se vođe Zapada folklorno prisjećali stogodišnjice, ovdje je stvar malo ozbiljnije shvaćena. Vučića gurnulo u drugi red, što jest malo bez veze, ako imamo u vidu da je Srbija taj rat izgurala momački i formalno – pravno bila jedna od viđenijih pobjednica rata. Da neke stvari koje bi važile 1918. odavno ne važe i da se stara savezništva mogu objesiti mačku o rep govori i činjenica da je  Thaci bio bliže glavnim facama proslave nego Vučić, što se u Srbiji prilično teško podnijelo. Što opet razumijem, jer sve što smo učili o albanskoj ulozi u tom ratu ne ide dalje od omogućavanja prolaska srpskoj vojsci prema Grčkoj.

Je li i to nije bio naš rat?

Gledao sam slike iz Pariza, ali nisam skužio u kojem redu je bio naš Bakir Izetbegović. Ne smijem pitati je li bio u ulozi pobjednika ili samo simpatizera, jer mi je ionako nejasan stav Bosne i Hercegovine oko naše uloge u Prvom svjetskom ratu. Dok oni tamo na Zapadu znaju tko je tko i na kojoj strani je bio (zaboravite načas na Vučića i Thacija), ovdje su, po običaju, stvari malo zamršenije, pa se Prvi svjetski rat općenito stavlja na „ignore“ ili se zauzima neslužbeni stav da smo mi sa Gavrilom i Ferdinandom svoje završili i eto vas tamo.

Iako će vas mnogi ovdje rado poklopiti u konverzaciji općepoznatom istinom da je ova zemlja tisućljetna i u svojoj opstojnosti neprekidna, činjenica je da je Bosna i Hercegovina i u Prvom svjetskom ratu bila, kao i u valjda svakom ratu prije toga i nakon toga, sve samo ne na jednoj strani i po svojoj jasnoj volji gdje i kome pripada, jer ni sama sebi nije pripadala.

Kad te hoće, hoće te!

Posljedica toga je da je jedan dio naroda iz ove zemlje ratovao na strani Srbije, da se ne lažemo – uglavnom iz bratskog uvjerenja, a drugi dio naroda ratovao za „Švabu“ (Austrougarsku), da se opet ne lažemo – iz razloga što je došao red na njega, kao vojnog obveznika, da vrati dug svom Caru i njegovoj KuK monarhiji , kojoj je Bosna i Hercegovina tada bila sastojak. Nisu pruge, ceste, mostovi, gimnazije i Zemaljski muzej bili džaba!

Prosta matematika govori da minus jedan i plus jedan daju nulu, a logika govori da u ratu ne mogu oba pobijediti, tako da je i bilo kakvo traženje jasnog odgovora jesmo li mi u BiH pobijedili ili izgubili u tom ratu zapravo čačkanje mečke – i idealna zabava za nekoga tko bi se malo zajebavao sa onima koji bi stvari u ovoj zemlji predstavljali crno – bijelo i samo po svojoj mitomaniji. Recimo da sam ja jedan od takvih zajebanata. Možda bi odgovor na pitanje o tome je li BiH pobijedila ili izgubila u Prvom svjetskom ratu  i bio jasan, da se već nakon završetka tog rata nije počelo odigravati novo kolo povijesti u kojem smo, ispostavit će se, umjesto jasnog odgovora dobili samo još više pitanja. I tako redom sve do danas.

Tri člana do Kajmakčalana

No, zbilja, 'ajmo sad ozbiljnije, makar u sferi nagađanja – da je postaviti pitanje novom sazivu Predsjedništva, stari ćemo ostaviti konačno na miru, da nam službeno kažu kakav je stav Bosne i Hercegovine o tome je li se njezini građani imaju smatrati pobjednicima u Prvom svjetskom ratu i zašto, vjerujem da bi jedan bio sto posto siguran, uloživši svesrpskog kviska, drugi bi nešto nabrzaka frazerski nabacio, govoreći kako je nesumnjivo Bosna i Hercegovina uvijek bila na strani pravde i civilizacijskih normi, a treći bi, lupam, baš kao u onom nedavnom vicu rekao – jesam!

Šalu na stranu, ali fakat – nitko se u ovoj zemlji nije ozbiljno pozabavio ovih dana pitanjem svršetka Prvog svjetskog rata i naše uloge u njemu, a bome je iskrvarilo i preveć  ovdašnje mladosti u tome ratu, a ja se pitam zašto je to tako? Je li problem u tome da je BiH bila službeno na strani Sila osovine? Je li problem što je to bila protiv svoje volje, jer je nije niti bilo u državnom smislu, egzistirala je tek kao provincija velikog carstva? Je li problem što je kao rezultat rata BiH postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (opet  ta dosadna konstrukcija sa tri konstitutivna naroda, ali otkud ti vražji Slovenci?) – ili je problem što je, ako ćemo tražiti stvarne pobjednike tog rata potrebno priznati onom drugom entitetu da nisu ni oni vazda bili crni i mimo svijeta i da je i previše ovdašnjih ljudi iz druga dva naroda za današnji ukus drukalo, navijalo i uzelo pušku za njih u tom ratu?

Jeb'o povijest, okrenimo se prošlosti!

Hoću reći da baš zato ne čudi što kod nas nema emisija na temu Prvog svjetskog rata, jer je nekako neugodnjak, on se što se službene Bosne i Hercegovine tiče dogodio nekom drugom, iako je ovdje taj rat započeo, ne tako davno znali su nas po atentatu i Olimpijadi – no, eto, stvari tako stoje da čak i taj Gavrilo nije baš skroz naš, on je pola naš, zavisi iz kojeg entiteta ga gledaš, a i Ferdinand nije baš domaći, makar je službeno bio naš, prvi do nama glavnog i najdražeg Cara, ali neki u BiH bi i to nekako zaboravili.  A neki, vala, i ne bi.

Uglavnom, BiH k'o BiH. Jesmo, ali nismo. Ušli smo, ali nismo. Naši smo, ali opet nismo. Šuti, samo nek' prođe…

Al' vidjet ćeš tek cirkusa kad Europa krene obilježavati sjećanje na Drugi svjetski rat. I to će brzo. Stogodišnjica od početka, pa stogodišnjica od kraja. A on u nas on još uvijek živ. I još uvijek neriješen. Već vidim proslavu u Parizu – pobjednici i poraženi na obje strane parade, a naši  još igraju kvalifikacije. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.