Prija prije je bilo bolje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Protekloga ljeta u centru Mostara provalila se rupa na raskrižju. Nikakvo čudo, netko bi dometnuo, ali ovlašteni rekoše da je u pitanju cijev iz vremena Austrougarske monarhije. Eksperti su pristupili sustavnom zatrpavanju iste, ali kako to obično biva posljednjih dva desetljeća, eno je raskrižje kod Doma zdravlja i dalje ulegnuto. Ono što je nešto manje poznato jest da se rupa otvorila na dodiru dvaju građevinskih radova, naime, jednu je stranu ceste radilo jedno, drugu drugo poduzeće.

Govorim to kao primjer jer je samo stotinjak godina ranije, krajem 19. stoljeća, kada je ova zemlja bila razvijenija, tuda išla pruga, a probijene su neke druge ceste, npr. cesta preko Žovnice za Široki Brijeg ili cesta prema Ljubuškom. Nekad razvijene lokalne vlasti u Mostaru znale su raditi i planski, pa su napravili šetalište u današnjem parku Zrinjevac, gdje su zasadili platane. Ovo stablo koristi se za ubrzanu kultivaciju zbog velike količine drvne mase koju proizvede u jednoj godini. Današnje lokalne vlasti nisu u stanju čak ni neplanski posaditi platane na čistinama kao što su Kolonija, Rodoč, Opine, Sjeverni logor, ne bi li ublažili strašne zimske udare vjetra s padina Veleža. Ali uredno znaju spiskati preko pola milijuna godišnje u komunalu. Ili podijeliti nagrade za najljepše školske vrtove, za vrtove koji osim na dan ocjenjivanja izgledaju kao bilo koji plato u okolnim brdima, prekriven makijom i šibljem... Ponekad i šarenim pvc vrećicama.

Drž' noge visoko, ugazićeš duboko

Prisjećam se velikih uspjeha građanske Bosne i Hercegovine s kraja 19. stoljeća jer sam nostalgičar za nečim što nisam ni proživio. Smiješno bi bilo da nije žalosno da su ovdje Turci ručnim alatkama i Austro-Ugari parnim strojevima i komunisti dizelskim od ovih koji se smatraju naprednima, koji uvode ekološku rasvjetu. Treba imati ekološku rasvjetu, da ne bi zimi, kad po mraku ideš kući s posla, gdje nasred grada ugazio u govno. Kad bolje razmislim, čak mi je svejedno je li ekološka ili nije, a totalno mi je čak nebitno je li plavo ili žuto LED svjetlo u pitanju, samo da govno vidim na pločniku.

Otkud uopće govana na pločniku? Pa znate, u Mostaru, u suvremenoj Bosni i Hercegovini, grade prečistač i kolektore otpadnih voda. Povremeno tako, nakon svake intenzivne kiše, Radobolja se zna zamutiti kao u onim arhaičnim sevdalinkama, kad su se čudom ibretili otkud Radobolje mutne. Danas se nitko više i ne čudi.

Nitko se ne čudi ni kada krenu političke prepirke o zgradama na onom šetalištu kojeg maloprije spomenuh. Na žalost građana ovoga grada, nitko se ne prepire o budućnosti kuće Mujage Komadine, drugog načelnika po godinama staža i prvog po amanetu izgrađenog Mostara. Nitko se ne brine niti oko sudbina predivnih starih građevina u Titovoj, kada ih krenu sasipati udarci bagera. Gotovo sam siguran da ih nitko nije ni planirao obnavljati nakon rata da bi svom silinom, bez pardona, mogli bagerima kopati za lijevoobalni kolektor. Jer u nekoj drugog zemlji, razvijenog Zapada, ili bilo kojeg Istoka, u zemljama kojima se rugate da su zaostale džamahirije, glave bi letjele zbog slijeganja javnog tla koje se mjeri u centimetrima umjesto milimetara.

Znamo mi, ali nas sram

Ali ne. Ovdje nitko neće ni prstom potegnuti da osmisli strategiju bar za stare, praktično povijesne građevine Mostara. Neku strategiju kojom bi se moglo utvrditi vlasništvo nad objektima, kojom bi se s vlasnicima zgrada vrijednih milijune moglo planirati obnovu ili bar prodaju, ako nisu u mogućnosti obnoviti.

Posljednjih dana u javnosti se sve češće govori o tim zgradama na makarskoj rivijeri, otkud Republici Hrvatskoj pravo da ih iznajmljuje, to je pobogu naše. A gdje smo mi bili proteklih dva desetljeća? Mi nismo bili u stanju sačuvati granitne kaldrme u gradovima, simbol da smo bili razvijeni nekada prije nego su Sjedinjene američke države bile svjetionikom slobode.

U biti, nije da domaće vlasti ne cijene te suptilne spomenike kulture i industrijskog razvoja. Oni ih se stide i zato ih nastoje uništiti kojekakvim klasičnim rekonstrukcijama poput povijesnog hotela Mostar koji je postao neplanski mastodon s gay ledicama u duginim bojama, koje nemaju nikakve veze s LGBT zajednicom.

Posljednjih dva desetljeća naša je trodijelna bratska naciokomunjarska stranka na vlasti učinila sve da uništi industriju, malo i srednje poduzetništvo... I onda stare građevine, koje ukazuju da je nekad, prije stoljeće i više, ovdje bilo više reda nego danas, smetaju im.

Oni to ne razumiju. Odrasli su tamo gdje je prtina po oštrom krečnjaku značila putnu komunikaciju.  Nisu nikad igrali lopte na pločniku, gdje su dvije saksije s čempresom činile gol, nisu nikad morali driblati preko ulegla šahta na asfaltu. Ne razumiju oni što su prednosti zdrave urbanizacije. Ne možete od njih tražiti da cijene srednjovjekovne utvrde hercega i paša, da cijene granitni makadam. Zato je BiH prije rata imala dimnjake na grbu, a sada ima ravnu crtu koja ide nizbrdo na plećima naših bijelih zvijezda političkoga neba.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.