Ide Mile Lajkovačkom prugom

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Vještački stvorene krize koje se nastavljaju jedna na drugu postale su jedini modus operandi vladajućih političkih elita u Bosni i Hercegovini, koje im omogućuje bezbrižan opstanak na vlasti usprkos katastrofalnom učinku i masovnom egzodusu mlađe populacije iz zemlje.

Radi se uglavnom o krizama na relaciji Sarajevo - Banja Luka, jer Mostar uglavnom više nitko ne doživljava ozbiljno, uglavnom vlastitom krivicom. Te političke igre, jer se sve svodi na to, odvijaju se po ustaljenom obrascu, gotovo kao jedan okamenjeni ritual: jedni bi kao da se odcijepe (Milorad Dodik i njegov SNSD), prijeteći famoznim referendumom, a drugi im kao ne daju ("bosanski patrioti" svih boja, od crnih, zelenih pa do crvenih).

Isprazne prijetnje koje slušamo od bosanskih gazija svaki put kada se zakotrlja slična "kriza", poput Željka Komšića, Bakira Izetbegovića ili Šefika Džaferovića, kod iole upućenijih u zbivanja u zemlji mogu izazvati samo podsmjeh.

Za politički polusvijet se radi o svojevrsnim win-win situacijama, jer "krize" odgovaraju i jednima i drugima (i trećima, ako je to nekome bitan podatak) i da u Republici Srpskoj nema Milorada Dodika, Bakir Izetbegović bi ga trebao izmisliti. A ponajviše, možda, koriste međunarodnim ublehašima, jer su to ovima jedinstveni trenuci da pokažu kako su živi i, je li, zabrinuti.

Taj sikirljivi strani svijet na trenutak zaboravi teški mamurluk i malčice prepržene ćevape od sinoć, pa se na trenutak posvete onome zbog čega su tu.      

Razlozi tim igricama nisu toliko važni koliko igre same, jer se radi tek o jeftinim izlikama. Jedanput je to Dan Republike Srpske, drugi put APN...

Kao povod aktualnoj "krizi" poslužila je najnovija presuda Ustavnog suda BiH o vlasništvu nad poljoprivrednim zemljištem. Iako obrazloženje odluke još uvijek nije objavljeno, Milorad Dodik je to iskoristio za dramatičan odlazak u Beograd, koji nije bio prvi te vrste. Zatim je, kada se vratio od Vučića, sazvao sastanak parlamentarnih stranaka čiji zastupnici sudjeluju u radu Narodne skupštine Republike Srpske (NSRS), gdje im je prezentirana "informacija u vezi sa antidejtonskim djelovanjem Ustavnog suda Bosne i Hercegovine".

Potom je NSRS, po Dodikovu diktatu, donijela sedam zaključaka od kojih su najvažnija dva. "NSRS obavezuje predstavnika RS-a u Parlamentarnoj skupštini BiH da predlože usvajanje Zakona o prestanku mandata stranih i izboru domaćih sudija", te drugi koji tu očito ima funkciju prsta u oko: "NSRS zadužuje Vladu RS-a da započne pregovore sa Vladom FBiH u cilju definisanja entitetske granice."

Ipak, najvažnija usvojena točka je ona o blokadi institucija BiH sve dotle dok strani suci budu sjedili u Ustavnom sudu. Tom zahtjevu pridružio se i HNS, osim onog dijela o blokadi institucija.

To hoće li strani suci otići iz BiH potpuno je irelevantno pitanje. Dok su tu, politička pat-pozicija će se održavati do u beskraj, a ako i odu ništa se bitno neće promijeniti, jer je manje-više svejedno tko donosi odluke koje u konačnici nijedna strana ne poštuje. Licemjerno zvuči ovih dana dreka iz Sarajeva oko "nepoštivanja Ustava" srpske strane, dok je Federacija BiH u političkoj blokadi upravo zbog nepoštivanja odluka tog istog Ustavnog suda u vezi Izbornog zakona i političke pat-pozicije u Mostaru.

Ipak, najpogubnija posljedica ovog političkog herostratizma je svojevrsni povratak u pretpolitičko stanje, u devedesete, odnosno potpuno ugušen politički pluralizam koji je najživlji bio upravo u Republici Srpskoj.

Taj politički pluralizam na hrvatsko političkom spektru dokinut je prvim izborom Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, a upitno je u kojoj mjeri je  postojao i prije toga. Paradoksalno, "sindrom Željko Komšić" je taj pluralizam uništio i na "bošnjačkom dijelu", na način da se više ni po čemu ne vidi razlika između "ljevice" i "desnice", gdje je upravo Željko Komšić u korpusu građanluka odigrao ulogu trojanskog konja Bakira Izetebovića.

Što se dogodilo u Republici Srpskoj? I tamo danas imamo političku spaljenu zemlju, iako to do prije koju godinu nije bilo tako. Postojale su barem dvije stranke koje su uspješno parirale Dodiku, PDP i SDS.

Postoji li neki događaj koji je presudno utjecao na ovakav razvoj situacije? Po mom mišljenju - postoji.

Radi se o "slučaju Džaferović" od prije nekoliko godina kada je Milorad Dodik htio blokirati izbor Šefika Džaferovića na mjesto predsjednika Parlamentarne skupštine BiH zbog dokumentacije koja je iscurila u javnost, a koja je teško optuživala Džaferovića za ratne zločine, koja ga je dovodila u vezu s ritualnim zločinima armijske jedinice "El mudžahid". Republičkosrpska oporba na to nije željela pristati, jer im se žurilo ući u vlast (ko na onu stvar, rekli bismo), što je Dodik iskoristio da ih politički potpuno marginalizira.

Po istom obrascu odvija se i ova najnovija kriza, produbljujući stanje političke besperspektivnosti. Republičkosrpsku oporbu ujeda ista zmija iz iste rupe već po tko zna koji put, tako da se čovjek s pravom zapita radi li se tu o gluposti ili sadomazohizmu, što na najbolji način govori o njihovoj dezorijentiranosti i nepostojanju pravog odgovora na brutalni Dodikov "pragmatizam".

"Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete", zapisao je Ivo Andrić u "Znakovima pored puta".

Ako ovdje umjesto Andrićevog "jednog naroda" ubacimo "tri naroda", dobijemo nevjerojatno točnu i preciznu dijagnozu današnjeg bosanskohercegovačkog društva. Tri naroda koji ne mogu razlikovati "sopstvenu korist od očigledne štete" definitivno imaju vlast po svojoj mjeri, jer bolju niti ne zaslužuje, a uzimajući u obzir gore napisano, političku spaljenu zemlju, drugačija u ovoj zemlji niti ne postoji. Jedan ukleti krug koji možemo nazvati bosanskohercegovačkom kvadraturom kruga gdje one koji ne valjaju mogu samo smijeniti oni koji ne postoje.

U ovakvom odnosu političkih snaga u Bosni i Hercegovini, Miloradu Dodiku osim Željka Komšića i Bakira Izetbegovića (i njegovog najvjernijeg navijača, Dragana Čovića, ako je to kome bitno, a sumnjam) ne treba nitko, niti stranka niti savjetnici.

Može slobodno zabiti prst u uho i bezbrižno pjevušiti: "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbineeee, mogu samo da nas mrze, oni što nas ne voleeeeee..." Ili onu: "Ide Mile Lajkovačkom prugom, Lajkovačkom prugom..." Sve dok ne dođe do refrena koji je malo subverzivan, jer se dotiče sumorne demografske slike u Republici Srpskoj, pa tu na trenutak zastane.

Al ko ga jebe: "Suvo seno košeno, tekla reka kroz selo, a po reci riba plovi, nema koj' da lovi."