Ničija zemlja: Uloga oranice u novoj krizi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Draganu Čoviću je, izgleda, dosadilo predsjedanje Hrvatskom demokratskom zajednicom, pa se sada traži u SNSD-u. Tamo, istina, neće biti prvi, jer jedan je Glavni Baja, ali ni pozicija potpredsjednika nije za odbaciti. Logičnije objašnjenje njegove, Čovićeve, bezrezervne podrške Miloradu Dodiku u režiranom pravljenju problema tamo gdje ga nema, ne postoji. Istina, postoji drugi mogući motiv, no to bi već bilo zalaženje u utužive teorije zavjera.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine još je 26. novembra 2015. proglasio Dan Republike Srpske neustavnim. Ipak, deveti se januar u manjem entitetu slavi uporno i standardno: parada policije, zastave koje vijore, Dodik u svečanoj loži i songovi iz novijih srpskih filmova i serija za koje je neki genij u Banja Luci povjerovao da su, ali stvarno, pjesme iz Prvog svjetskog rata.

Razlika u političkoj težini između te presude kojom se udara u simboličke temelje RS-a – oni stvarni su u masovnim grobnicama Bošnjaka i Hrvata – i ove skore o poljoprivrednom zemljištu zbog koje je Dodik povilenio, je kao ona stvarna između jastuka i tenka M-84.

Istina, ova zadnja ima svoju vrijednost, ali u novcu: koruptivna hobotnica SNSD-a je do sada, mirno i dostojanstveno, javno dobro pretvarala u građevinsko i njemu slično i na tome uzela fine pare, ali ne tolike da će bez njih crknuti. Mreža nekadašnjeg Markovićevog reformiste iz Laktaša na računima ima dovoljno za kupiti kompletnu Bosnu i Hercegovinu i, u najgorem slučaju, cijelu dubrovački Stradun.

Neko ko je politički preživio i proglašavanje Dana Republike Srspke neustavnim i ignoriranje te presude, zbilja se ne bi trebao niti počešati zbog oranica oko Modriče i vinograda pored Trebinja. Naravno, te što ne bi trebao, ne znači da ne mora.

Razumnu, pravno utemeljenu, sa stanjem „ničije zemlje“ u Federaciji usklađenu sudsku odluku, Milorad Dodik je po zadatku pročitao navlas isto kao Amfilohije Radović Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Dakle, kao povod da se linija fronta produži i izazove regonalna kriza u kojoj režimu Aleksandra Vučića neće smetati diplomatski poraz na Kosovu.

Decenijama se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ponašala kao da Crna Gora ne postoji. Nikada se u njoj nije registrirala, nije se transparentno financirala, još je manje transparentno trošila neke velike pare, upisivala je svoju imovinu na sveštenike, najviše na crnogorsko-primorskog mitropolita Amfilohija Radovića - kojeg je veliki crnogorski novinar i prijatelj Miroslava Krleže i Danila Kiša, pokojni Boro Krivokapić, zvao Arkan Amfilohije – dajući svaku vrstu podrške onim strankama u čijem programu ne piše, ali se podrazumijeva repriza 1918,. godine u kojoj je Srbija anektirala Crnu Goru ukidajući u njoj sve, od parlamenta do autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.

Cijelu jednu petoljetku, od 2014. pa do kraja 2019., crnogorske su vlasti lickale taj famozni Zakon o slobodi vjeroispovijesti, šaljući radne verzije na čitanje gdje god je trebalo i usaglašavajući ga sa normama EU. Zakon, naravno, nije pisan samo zbog SPC-a, niti se u njemu jednom jedinom rečenicom druge vjerske zajednice, katoličke, muslimanske i crnogorsko-pravoslavne, izdižu iznad srpske, već se od nje očekuje da se ponaša kao i svi drugi: da predoči dokaze o vlasništvu nad imovinom, te zadrži na korištenje one crkve i manastire koje, kako se to kaže, u papirima ne posjeduje i koje zbog toga postaju državnim imetkom na isti način na koji je, recimo, Hram Svetog Save u Beogradu vlasništvo države Srbije jedan kroz jedan, pa se i zato ne može deseiti da ga neki sveštenik demolira onako kako su Amfilohije i društvo demolirali fascinantni Manastir Ostrog.

To što u pomenutom Zakonu nema krivog slova, a kamoli članka, Vučićevim izaslanicima za Crnu Goru nije smetalo da od Budve do Bijelog Polja održavaju liturgije visokog političkog naboja. Jednako tako, to što niko neće Republici Srpskoj uzeti milimetar teritorija – jer sve i da želi, naprosto ne može - i što će sve nekadašnje oranice, sadnice i slične ledine ostati gdje su i bile, Dodiku nije predstavljalo smetnju da započne s performansom u kojem su, suštinski, sadnice bijeljinskog kupusa bitne koliko i frizura Josea Mourinha za rezultate HŠK „Zrinjski“.

Da su bošnjački, hrvatski i strani pravnici u Ustavnom sudu odlučili da je obaveza Bosne i Hercegovine da finansira redovne mjesečne koncerta Harisa Džinovića i Željka Joksimovića u Bileći, Milorad Dodik bi opet producirao krizu, ma koliko bio svjestan da će njen jedini ishod biti neugodni susreti sa američkim i drugim zapadnim ambasadorima. U prevodu, pošto Vučiću treba zaljuljana BiH, baš kao i protrešena Crna Gora, Baja je zasukao rukave i krenuo sa drmusanjem, uz moralnu podršku čelnika HDZ-a BiH.

O Draganu Čoviću se može misliti i reći svašta, osim da je naivan i glup. No upravo je takva njegova potpora Miloradu Dodiku kojom nije dobio ništa, osim što je efikasno zaglušio odvratne, nacionalističke izjave Bakira Izetbegovića o bosanskohercegovačkim Hrvatima, konstitutivnom narodu koji, kako voli reći predsjednik SDA, ima previše prava u Federaciji. To što ni Hrvata ni Bošnjaka u RS-u nema, i Izetbegovića i Čovića zaboli ud u istoj mjeri u kojoj Dodika bole odnosi u Federaciji. Preciznije rečeno: niti malo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.