Idi, pa se liječi!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

"Idi, pa se liječi!". Rečenica koja je dio arsenala kojeg se na ovim prostorima koristi u verbalnoj komunikaciji na visokom emotivnom nivou (čitaj: prilikom svađe) već odavno dobija drugačiju dimenziju. A ovih dana je posve jasno da ne možeš više svakoga ni poslati da se liječi, makar i prilikom svađe, jer druga su vremena. Ne može više svatko zakucati na vrata bolnice i reći – evo me, došao sam se liječiti! Nema više! Drugi je vakat…

Ima ona jedna epizoda Alan Forda u kojoj autori ismijavaju javni bolnički sustav, pa je bolnica prikazana kao rupetina u koju ljudi dolaze da bi umrli, a ako kojim slučaju požive, izgrist će ih stjenice ili će ih polomiti nimalo nježno medicinsko osoblje u potrazi za novcem.

Bolnicom baulja doktor – specijalist koji na simptome boli u želucu preporuča rezanje noge, a na bol u križima reagira tako što naredi da se pacijentu izvrši lobotomija. I onda treći pacijent kaže – doktore, nije mi ništa! A doktor inzistira da mu je svakako nešto i da je bolje da mu ne laže. Autori stripa, Magnus & Bunker još krajem šezdesetih nacrtali su nešto što je kod nas veoma izvjesno u drugoj dekadi 21. stoljeća.

Umobolnica na kraju grada

Raspad sustava dogodio se i definitivno neki dan, kad je Porezna sjela na vrat bolnicama. Bila politička igra ili ne, činjenica je da nemali broj vas odavno ima iskustva da kad ode u bolnicu primijeti kako tamo nema ničega – po potrebne lijekove, sredstva i pomagala šalju vas u grad da nabavite, a nije bio rijedak slučaj da na odjelima nema čak ni tariguza (čitaj: toalet papira). Iako je izgledalo prilično nevjerojatno, čini se da se scenarij kao u Alan Fordu opasno se nadvio nad ovom kotlinom.

A nije da niste mogli pretpostaviti. Sve se moglo vidjeti. Balkanska krčma, praćena halapljivošću struktura i pripadajućim nepotizmom, neminovno se morala sudariti s kapitalističkim pogledom na zdravlje, a u svemu ima stradati naš solidarni sustav zdravstvene zaštite, kojeg smo uzgajali desetljećima i koji je, kakav god da je bio, nudio pristojan nivo zdravstvene zaštite i bolničkog lječenja.

A sada, u zemlji s vojskom nezaposlenih, s vojskom starih, s vojskom uhljeba i halapljivcima koji šapu spuštaju na sve gdje love još ima – dobit ćemo društvo ismijano u Alan Fordu – i u takvom društvu pripadajuće liječenje! I ono malo kadra u koji smo se mogli pouzdati otići će napolje, tamo gdje već odavno važi da je zdravlje najskuplja stvar – i na čemu se i temelji cijena rada u zdravstvu u inozemstvu.

Tražili ste, evo vam ga!

Zapravo smo dobili što smo tražili. To se moglo već davno vidjeti na primjeru zubara, oni su prvi napravili iskorak. Sjećam se, zube sam kao klinac popravljao, vadio i održavao u Domu zdravlja, skupa s ortodontskim uslugama koje su bile na nivou, a zapravo besplatne, odnosno pokrivene sustavom socijalne zaštite. I bilo je sasvim OK.

Nakon toga sam sve češće bio svjedok kako nekadašnje osoblje iz Doma zdravlja odlazi u privatnike, prvo na način pola – pola, a onda i skroz. Najednom si za pravu uslugu morao platiti, nije više bilo džabe, a u Domu zdravlja si mogao eventualno, skoro kao u Alan Fordu, izvaditi zub. I normalno je bilo (makar nije normalno) da ideš za svojim zubarom – u privatnike. I da za svaki popravak vadiš novce iz džepa, sve skuplje i skuplje. Je li bilo realno očekivati da će za zubarima poći i ostali? Naravno, samo što smo žmirili ili govorili – ma hajde, nije važno!

Ako se do sad niste probudili – vrijeme je da otvorite oči! Pogledajte koliko ljudi s kvarnim zubima ima u gradu. Koliko ljudi ima da im smrdi iz usta. I zamislite sada iste te ljude da moraju svaki drugi zahvat na sebi plaćati. Da, odgovor se sam od sebe nameće – bit ćemo bolesno društvo i u onom najbrutalnijem smislu riječi. Elite će liječiti elitu, a vi šošoni umrite!

I kad od sad budeš govorio/la nekome – "Idi, pa se liječi!" prvo dobro provjeri ima li taj novca u džepu. Da ga džabe ne šalješ tamo gdje ga ne žele.