Inšallah, Maradona, inšallah!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Baka će nam pokazati da u istoj ekipi, na istoj polovici terena, mogu usporedno igrati ljudi posve suprotnih nacionalnosti, i da je, kao u životu ili u ratu, netko pička samo zato što je pička, a ne zato što je Bošnjak ili Hrvat. Svi koji su ikad gledali Baku kako izvodi korner ionako znaju da nogomet može biti veći od života“, napisao je, u vjerovatno najboljem od oko šest milijardi tekstova o Blažu Sliškoviću, Boris Dežulović. Bilo je to u ranu jesen 2004 godine. Tekst, objavljen u sarajevskim „Danima“, imao je isti naslov kao i ovaj što ga čitate.

Postoji u njemu, tom tekstu, i jedna Bakina rečenica koju će kasnije, evo upravo ovih dana, mostarski Maradona parfrazirati u nešto drugačijem kontekstu i zbog jednog drugog tima: "Igrat će svih jedanaest Hrvata ako budu bolji od ostalih. Ako ne budu, neće igrati ni jedan!". Eto tako je prije trinaest godina Baka objašnjavao zašto fudbalsku reprezentaciju svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, neće slagati po nacionalnom ključu.

Tu reprezentaciju – dobro, ne tu sa Barbarezom, Bolićem, Grujićem, Salihamidžićem i Piplicom, već ovu sa Džekom, Pjanićem, Šunjićem i Vranješom – on želi vidjeti kako, kao domaćin, igra u Mostaru, pod Bijelom brijegom: „Kad to kažem skočit će njih stotina i tumačiti kako to nije naša reprezentacija. Kako ljudima ili neljudima objasniti da je to baš naša reprezentacija. Kad sam bio selektor pokušavao sam da se priredi jedna barem prijateljska utakmica u Mostaru. Ali i oni iz Sarajeva kao i ovi iz Mostara odmah su graknuli kako to ne može, kako će biti nereda, kako nam ne trebaju problemi. Ali to se mora dogoditi“. Tako je, eto, govorio Baka. Nije bilo davno, prošlo je godinu i pol dana.

„Kakav god Velež bio, on će ostati ponos ovoga grada. Meni je Velež drag jer sam u njemu počeo igrati, ali Zrinjski mi je draži. Smeta mi kada se kaže kako je Velež bošnjački klub. Ma to misle samo budale, jer u Veležu je prije rata igralo 60 posto Hrvata! Istina, rat je donio svoje, ali ja opet o tom klubu ne razmišljam nikako drugačije“, kazao je Blaž Baka Slišković prije dva-tri dana.

„Vama kao treneru i klubu na čijoj klupi sjedite i koji volite želimo čestitati naslov državnog šampiona. Sigurni smo da u vašem novom klubu ima dovoljno prostora u vitrinama i za ovaj osvojeni pehar, nakon što su svi Veležovi izbačeni na smeće onog momenta kada su ti koje sada volite odlučili da našeg kluba ne treba više da bude. Od srca vam želimo da svaki sljedeći put kada izađete na teren pod Bijelim Brijegom zamislite sliku sabirnog logora gdje su između ostalog zarobljeni bili i članovi familija onih koji su sa vama nekada dijelili svlačionicu, od strane onih koji su vaš novi voljeni klub opet osnovali i danas za njega navijaju. Mi kao navijači i simpatizeri okupljeni u UGMR vas molimo da naš klub više ne spominjete u medijskim ili bilo kakvim istupima. Istorija se ne može izbrisati, ali u ovakvim situacijama bilo bi lijepo izbrisati da ste ikada nosili sveti crveni dres...“, poručili su, u roku odmah, Baki Sliškovići iz Udruženja građana Mostarski rođeni.

E, da ponovimo: „Kakav god Velež bio, on će ostati ponos ovoga grada. Meni je Velež drag jer sam u njemu počeo igrati, ali Zrinjski mi je draži. Smeta mi kada se kaže kako je Velež bošnjački klub. Ma to misle samo budale, jer u Veležu je prije rata igralo 60 posto Hrvata! Istina, rat je donio svoje, ali ja opet o tom klubu ne razmišljam nikako drugačije“, rekao je Blaž Baka Slišković i od jednog navijačkog udruženja, jednog od nekoliko da ne bude zabune, dobio ispisnicu iz historije Veleža!

I treći ćemo puta: „Kakav god Velež bio, on će ostati ponos ovoga grada. Meni je Velež drag jer sam u njemu počeo igrati, ali Zrinjski mi je draži. Smeta mi kada se kaže kako je Velež bošnjački klub. Ma to misle samo budale, jer u Veležu je prije rata igralo 60 posto Hrvata! Istina, rat je donio svoje, ali ja opet o tom klubu ne razmišljam nikako drugačije“, kazao je Blaž Baka Slišković, čovjek koji u proljeće 1993. godine nije stadion pripremao da bude logor, nije bacao trofeje Veleža, niti je bio u Mostaru. Tog proljeća te godine, Blaž Baka Slišković nosio je dres, od međunarodnih fudbalskih asocijacija još uvijek nepriznate, reprezentacije Bosne i Hercegovine. I još nešto: na rukavu mu je bila kapitenska traka!

Jedanaest godina i nešto mjeseci poslije, svoj najdraži klub – ne Zrinjski, ne ni Velež, već Hajduk iz Splita – Blaž Baka Slišković će početi izvlačiti sa dna kilave hrvatske lige, ali pod jednim jedinim uslovom: da ostane selektor Bosne i Hercegovine! „Bijeli gledaju u leđa nogometašima iz gradića koji cijeli stane na sjevernu tribinu Poljuda; golove im daju 'bosanske pičke', penale im brane i zabijaju bosanski kraljevi, a trener im na posao dolazi vikendom, sa bosanskim pasošem. Splitski je prvoligaš tako sveden na svoju mjeru: u dane kad u Split dolazi pet olimpijskih medalja, Hajduk je tek mali, simpatični dalmatinski klub kojim se u svoje slobodno vrijeme bavi selektor Bosne i Hercegovine. Inšallah, Maradona, inšallah!“, napisao je tada Boris Dežulović.

Historija je, ma koliko se često čini suprotno, ipak nekakva nauka i kao takva drži do činjenica. U historiji Veleža, Blaž Slišković je upravo to, činjenica, baš kao što je i Velež neizbrisiva činjenica u njegovom životu u kojem, otkako je valjda prvi puta šutnuo loptu, vjeruje u sretne ishode.

„Vjerujem da je pravim Mostarcima sigurno draže da naslov prvaka osvoji klub iz njihova grada, a ne, što ja znam, Željo ili Sloboda. Moja je kuća, kako se kaže, s druge strane, i ljudi koji tamo žive čestitaju mi poslije pobjeda, osjećam da im je drago zbog moga uspjeha, što mi je normalno“, rekao je Slišković u onom istom intervjuu u kojem je dodao da je Velež „ponos ovoga grada“. I, naravno, promašio ceo fudbal, kako se to već kaže.

Navijačima Veleža je drago zbog Zrinjskog tačno onoliko koliko je navijačima Zrinjskog žao što se Velež zlopati u drugoj ligi. Nema tu mrve ljubavi i neće je, vjerovatno, vrlo vjerovatno, biti više nikada. Bit će, međutim, jednog dana, možda nešto drugo: gradski derbi u kojem će se odlučivati ko će, Velež ili Zrinjski, postati prvak Bosne i Hercegovine.

Teško je reći za druge, ali jednom će pravom, rođenom Mostarcu, trajno upisanom, ma uklesanom u historiju i mostarskog i bosanskohercegovačkog nogometa, Blažu Baki Sliškoviću, biti drago što će šampion postati neko iz njegovog grada.

Inšallah, Maradona, inšallah!