Neopisiva lakoća nerazumijevanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije pet, šest godina zamolio me jedan prijatelj iz Zagreba da mu za veoma čitan portal napišem nešto o Veležu i Zrinjskom, onako kako je smatrao da bih ja mogao napisati, misleći valjda da to mogu drugačije nego se inače piše o Mostaru i njegova dva najveća kluba. Smatrao me je neostrašćenim, a opet upućenim i u prošlost i u sadašnjost, po njegovom sudu - pravim čovjekom za taj posao.

Honorar je bio odličan, portal daleko od senzacionalizma, čak i datum je bio dovoljno udaljen od gradskog derbija,  što bi sportski novinari rekli – uvjeti su bili kao stvoreni za igru, ali sam se svejedno zahvalio na ponuđenom.

Jednostavno sam rekao da je prilika za pisati o Veležu i Zrinjskom zapravo najzgodnija  prilika da neminovno ugaziš u govno i da, ma kako da se postaviš, svejedno staneš na streljanu. Na opetovano traženje da ipak stavim nešto na ekran, odgovorio sam da je razum uvijek „donji“ kada su navijačke strasti u pitanju, tako je to svuda u svijetu,  a pogotovo u gradskim derbijima,  da su strasti uvijek tu na maksimumu, a neka zamisli kako je to tek u specifičnoj situaciji kakva je ova u Mostaru – gdje to nije samo pitanje nogometa i voljenja ili nevoljenja kluba iz nekih teško opisivih razloga, nego je tu umiješano štošta - od nacije i ideologije, pa sve do mitologije, da ne kažem mitomanije.

I rekoh da ću, kako god okreneš, ostati neshvaćen, barem kod jednih, s velikom šansom da to ostanem i kod jednih i kod drugih, i da sam „svakako najeb'o“ s ma koliko dobrih namjera pisao tekst. Moraš malo, šalom začiniti svoje veliko NE, čisto radi ublažavanja dojma odbijanja, pa sam spomenuo jednu zgodu koju mi je ispričao pokojni Petar Miloš, koji se uvijek neugodno osjećao kad bi došao kod majke u sobu, na svakom zidu je stajalo raspelo, pa si u svakom slučaju gdje god da se okreneš Isusu morao okrenuti leđa!

Robna kuća SHIT

Naime,  u slučaju Zrinjskog i Veleža sasvim je svejedno hoćeš li napisati tekst „s visine“, s najširim mogućim pristupom i izbjegavajući niske strasti ili ćeš potegnuti za nešto „niže strukiranim“ tekstom u kojem ćeš svejedno pokušati relativizirati neke „uvriježene činjenice“ na svima razumljivom jeziku, pazeći da uključiš i vlastita sjećanja, koja svakako nisu nimalo izblijedila, i koja daju vjerodostojnost čitavoj priči i kad se pogleda s tribina. No, ovdje je to tako - kako god da se okreneš prema jednom, makar i na sekund mu dao malo više za pravo, onom drugom si automatski okrenuo leđa i uvrijedio si ga!

Okrenuo ti priču ovako ili onako, bez obzira na dobre, najbolje namjere da nikoga ne uvrijediš -  opet slijedi neminovno – u oba slučaja ćeš u sekundi dobiti gomilu protuargumenata, uglavnom već poznatih i uvriježenih, koji sve i da su daleko od istine, važe za istinu. Dobit ćeš brdo komentara koji će se opet svesti na isto, bez obzira što si iznad napisao –  ako ti već ne pogledaju ime i po tome zaključe što se već u nas po defaultu zaključuje, onda će reakcije početi  sa „vi ste nam oteli stadion“, i „vi ste nas zabranili“,  nastaviti sa svim onim „čašćenjima“ kojima se međusobno gađaju navijači oba kluba već toliko vremena, a završit će, ako o bilo kakvom završetku ima smisla pričati, sa stvarima koje nemam namjeru ovdje nabrajati, a podrazumijevaju zagledanje u identitet cijelih naroda, zabadanje nosa u povijest i porijeklo istih, uz gomilu prigodnih psovki i etiketa, tih refleksnih radnji zaostalih iz rata i uzgojenih u poraću, a s kojima se tako lako i nekažnjivo gađamo sve do dana današnjeg.

Jake snage GLUP-a

Što je najgore, nakon navijača, koji će se postrojiti u prvih nekoliko ešalona u komentarima, ubrzo će se među komentatorima pojaviti i proste galamdžije koje žive u duboko kontaminiranom prostoru, a koje o nogometu, povijesti, pa i bilo čemu što vam padne na pamet, znaju tako malo, a i to što znaju je pogrešno i jednoumno, no to ih ne smeta da se bahate isključivošću. To su oni koji će svaku polemiku skrenuti u totalno degutantne i banalno pogrešne vode, tako da vas zapravo prođe bilo kakva volja da pišete nekakav tekst u kome ćete, ponavljam - u najboljoj namjeri,  na žrtveni oltar položiti godine vjere da ste ipak okruženi racionalnim bićima s kojima se može razumno razgovarati, pa ako treba i polemizirati.

Odustao sam, dakle, iako mi je prijatelj pojačao honorar, zahvalio sam se i rekao da će možda jednom doći dan kad ću takav tekst odraditi potpuno besplatno.  Taj dan, nažalost, još uvijek nije došao i žalosti me činjenica da se tom danu nikako primaknuti skoro ni za pedalj. Ponekad iz mene izađe bijes, baš kao kad Al Pacino u Kumu kaže „ Just when I thought I was out...they pull me back in!“, jer sam svjestan činjenice da sve što vrijeme odradi u nas još uvijek jedna rečenica može vratiti na početak. Također, svjestan sam činjenice da čak i oni koji su pokušavali razumjeti oba kluba i staviti se mišljenjem negdje u centralnu zonu, slabije okrznuti ratnim  žezlom, polako odustaju, bježeći od teme kao Đavo od tamjana, ili, što je valjda danas u Mostaru najlakše – odustaju od ekumenizma pomirivši se sa hladnim izborom strane.

Svak' na svoju stranu?

U cijelom tom mostarskom cirkusu jedna osoba je uspjela najdalje dogurati u nemogućem. Jer, evo, za ono što ja nisam imao volje, snage, pa čak i muda, ako vam je tako draže, svega pomalo imao je Baka Slišković. Ako ste prespavali ili se slabo sjećate, još od početka milenija lomio je Baka ovdašnje stegnute ledene kore k'o kakav ledolomac iz sjevernih mora, podmetnuvši se na pola puta između dva po svemu različita koncepta, dvije sile slične razorne snage i pravca, a različitog smjera. Dvije sile na čijoj dodirnoj točki lako možeš postati vatrena kugla koja će u sekundi doživjeti bljesak, a onda zgasnuti bez traga.

Poput kakvog luđaka, slučajno ili namjerno, to ne znam,  držao je Baka u pojedinim momentima dvije gole žice maksimalnog napona u rukama i uspijevao im nekako suzbiti razornu snagu, pa usmjeriti dašak topline među zaleđene strane i to na najjednostavniji i jedini pravi način – otvoreno i kroz razgovor, kako to prava raja svuda radi, krenuvši prvo od sebe. Iako nije hrlio novinarima u susret, čak što više, zbog starih  razloga ih je izbjegavao, Baka je dovoljno nastupao u javnosti i dovoljno dobro kormilario između hridina da ga moramo poštovati. I sve što je govorio zadnjih petnaestak godina može stati u - Smiri, ohani, razloži, obrazloži, spusti, stani na loptu, udahni duboko...

Sve što je na tom putu radio, radio je Blaž iz stare loze Sliškovića kako treba, bolje nije ni moglo. Kladim se, evo,  da bi malo tko to uradio bolje i prirodnije, pazeći pritom da nekoga ne uvrijedi, pazeći da ostavi prostor da možda i griješi, ali uvijek u najboljoj namjeri. Iako je na papiru skoro nemoguće, baš kao gol direktno iz kornera ili izravan iz slobodnjaka sa 35 metara, Baka je to uspijevao.

Puno više od drugih vedeta i violina iz Veležove povijesti  Baka je na svoja pleća preuzeo težak teret voljenja i razumijevanja čitavog Mostara, ovakvog kakav je već dvadeset godina i kakav će vjerojatno biti i puno godina ispred nas, bez obzira kojim bojama su pojedini dijelovi grada ofarbani, u kojem dijelu je malo više crvene, a u kojem malo više bijele.

Preuzeo je i više od toga, kada je malo tko to htio, preuzeo je reprezentaciju u kojoj je riječ voljenje otvorio i „istoku i zapadu“ Bosne i Hercegovine. I ne samo to – u vremenu beskrajne diferencijacije,  njegova ramena bila su dovoljno široka za primiti šalove i Veleža i Zrinjskog. Ne u isto vrijeme, naravno, ali i u različito vrijeme to je golemo! No, baš kao što sam rekao prijatelju koji me je tentao da pišem tekst, tako je sve posloženo da se nikad ne zna kada ćeš, a da nisi imao namjeru, ugaziti u govno.

Baka je uspio u čitavom gradu iznijeti stav da su i Velež i Zrinjski činjenice i da je to jednostavno tako – i da Mostar zaslužuje oba kluba i da oba kluba zaslužuju igrati na istom stadionu i nikada se nikome zbog toga nije ispričavao. Činilo se da je pronašao, iskrenošću i hrabrošću, jezik kojim se može pričati u ovom gradu. No, nažalost, samo se činilo.

Digitalni patlidžan

I što je, evo, dobio Baka nakon svega? Opet patlidžan! Ne, doduše, onaj pravi, kao ranih osamdesetih pod Bijelim Brijegom, ali patlidžan u obliku pamfleta kojim ga se pretvara u jednom dijelu javnosti i u jednom dijelu grada u personu non grata, nekakvu lokalnu verziju Hakana Sukura, gdje su , baš kao Erdogan legendi turskog nogometa, neki najednom uzeli pravo uzeti mu pravo na vlastitu prošlost, onu istu od koje, kao neki drugi, nikada nije bježao ili je relativizirao. A zbog čega? Zar uopće ovdje treba jak razlog?

Tako je neopisiva lakoća nerazumijevanja, tako je neopisiva lakoća kojom te nerazumijevanje može sustići,  dovoljan je jedan glas da ti uz tek nekoliko rečenica i par klikova pojebe koncepciju koju si mukotrpno gradio godinama, jer dovoljan je jedan glas da za sobom povuče vojsku ostrašćenih. Dovoljno je da nekome ne sjedne mali detaljčić, jedna riječ, pogrešan padež, jebeni veznik…

I tako, gledam i ne vjerujem, pa se opet sjetim tog svog nikad napisanog teksta, mog razložnog straha da kako god ga otvoreno i ljudski napisao, mogu očekivati samo ugaz u govno i gomilu krajnjeg nerazumijevanja. Ili, ako već ne govno, onda kakav patlidžan, što je zapravo isto.

A Baka patlidžan, evo dobiva drugi put, oba puta od onih koji su ga do jučer uzimali kao primjer prave raje, dobiva digitalni patlidžan u svom gradu, kojeg nije volio na daljinu, kojem se otvorio, u kojem je fizički bio na "izvol'te" svakome.  I opet patlidžan stiže od „objektivne mostarske publike“.  I to, što je najgore u svemu, ne zato što je nekoga mrzio, kao što se u Mostaru tako lagano mrzi, nego zato što, izgleda, po nečijem mišljenju, nije dovoljno volio.