Jebo sad 825.000 maraka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Zastupnici u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, naplatili su u posljednje dvije i pol godine 825.000 maraka – slovima: osamsto dvadeset i pet hiljada maraka! – kako bi mogli stanovati u Sarajevu, liječiti duševnu bol izazvanu odvajanjem od obitelji i plaćati struju, plin, internet i vodu kada je u glavnom gradu ima. Svaki, ali svaki zastupnik, čija je adresa udaljena sedamdeset kilometara od prijestolnice, imao je i iskoristio pravo da podeblja primanja koja su, inače, od tri hiljade i sto, pa do tri hiljade i sedamsto maraka mjesečno. Paušal koji iznosi malo više od šest stoja je uračunat.

Otkriveno je, pa objavljeno u novinama, kako su dodatak za stanovanje u blizini radnog mjesta – uslovno rečeno radnog mjesta, jer u našim se skupštinama čitaju novine, igraju igrice, fejsbukiše i dižu ruke po ranije dobijenom nalogu u stranačkoj centrali – koristili i oni što u Sarajevu imaju stanove ili se svakog dana voze kućama, ženi, djeci i cukama, jer tih sedmadeset i, recimo, dva tri kilometra, i po našim je, na svijetu najgorim cestama, moguće preći za oko sat vremena bez žurbe.

Možemo odmah postaviti pitanje koliko su zastupnici nemoralni? Pa onda još jedno: hoće li taj nemoral birači znati kazniti? Ovakva, besmislena pitanja sa poznatim ili suštinski nevažnim odgovorima mogli bi redati do iznemoglosti.

Važna su, ako ćemo biti široke ruke, dva, a ako ćemo biti imalo racionalni, samo jedno. Ono glasi: zašto se zastupnicima plaćaju smještaj, naknada za odvojeni život i režijski troškovi? Politika nije vojni rok ili, u prevodu, niko se nema obavezu kandidirati i niko, da se ne lažemo, nije natjeran da uđe u bilo koji parlament. Također, plata zastupnika nije, kako vidimo i što svakako znamo, kao kod ostalog svijeta - sedmasto-osamsto, ma neka bude i hiljadu maraka - već od tri, pa do skoro četiri hiljade.

Svi, ali svi zastupnici, odabrali su, ponovimo, svoj posao i svi su za njega dobro plaćeni. Također, onog trenutka kada su se kandidirali, bez obzira odakle su, iz Bihaća, Gruda, Goražda, Orašja, Zenice...znali su kako će im to, nazovimo ga opet krivo, radno mjesto biti u Sarajevu. Nisu, dakle, na prevaru dobili mjesto na listi za izbore, niti su tek po polaganju svečane zakletve otkrili gdje će tačno morati na posao.

Zamislimo sada, nije teško iako se čini, da je neka firma iz Sarajeva, bilo koja, objavila oglas u kojem piše da se traži radnik ili radnica za poslove te i te, a nudi plata od tri hiljade maraka. Zamislimo, zatim, da je od svih prijavljenih, najbolje reference imao kandidat iz, neka bude, Velike Kladuše i da on, nakon što je primio čestitke, kaže kako nema gdje leći u glavnom gradu, te očekuje još osamsto maraka za kiriju, režije i odvojenost od žene, djece i cuke. Bio bi to kratak i jasan razgovor: poslodavac bi friškom uposleniku lijepo ponovio da je u oglasu pisalo kako je radno mjesto u Sarajevu i da, ukoliko nije blesav i ne misli svakog dana putovati od Kladuše do Sarajeva i nazad, može iznajmiti stan i uhvatiti se posla. Ukoliko neće, e onda neka se hvata noge i Kladuše.

Tako funkcionira stvarni život u stvarnom svijetu: ni nalik rahatluku u socijalizmu za preplaćene delegate koji su, je li, samo u zadnje dvije godine naplatili 825.000 maraka – slovima: osamsto dvadeset i pet hiljada maraka! – kako bi mogli stanovati u Sarajevu, liječiti duševnu bol izazvanu odvajanjem od obitelji i plaćati struju, plin, internet i vodu kada je u glavnom gradu ima.

Ne treba sumnjati da bi narodni zastupnici u Domu naroda Federacije Bosne i Hercegovine prije umrli, nego priznali da je, blago rečeno, bahato naplaćivati taj odabrani odvojeni život, a imati platu od tri i nešto hiljade maraka. Također, ne treba sumnjati kako bi svaki sebi prije ruku otkinuo, nego glasao za ukidanje dodataka ili, eto, izgradnju hotela kojeg bi Federacija platila našim, javnim parama, u njemu opremila onoliko soba koliko treba, pa u njih smještala sve koji zaista ne mogu doći na sjednicu i vratiti se kući istog dana.

Ipak, ne treba oštriti neku stvar na aktuelnim zastupnicima. Oni se samo ponašaju kao njihovi prethodnici i onako kako će se ponašati nasljednici. Kvar je, kako glasi jedna replika iz filma „Kod amidže Idriza“, dublje u sistemu. Kreiranom da bude bolji od najljepših snova pokvarenjaka koji su iskoristili demokratsko pravo da budu birani i onda se od toga lijepo krenuli bogatiti, boreći se za interese naroda koji rade, stvarno rade, za isti onaj mjesečni iznos što ga svaki delegat mjesečno uzme zato što nije kod kuće. Dakle, za osamsto maraka, koliko, dvadeset-trideset KM gore ili dole, iznosi prosječna plata u Federaciji. Plata od koje se može dostojanstveno kokuzati. I to pod uslovom da fakat dolazi na račun, što kod nas, kako već znamo, ne mora biti baš svaki mjesec.