Pelješki most bratstva i jedinstva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Obožavam Pelješac.  Toliko ga volim da mi nikada nije mrsko upaliti automobil, natrpati ga nužnim stvarima i krenuti iskoristiti odmor baš tamo, s druge strane poluotoka, s pogledom na prekrasnu Korčulu.

Nije mi mrsko ni kada znam da me čekaju tri granična prijelaza s redovitim mučenjem u koloni, niti alternativno, jedan prijelaz i gužva na trajektu u Pločama, ali, priznajem, svaki put kada idem dolje padne mi na pamet kako bi taj Pelješki most bio strašno dobra stvar. Malo je, naime, tako bliskih mjesta na karti, do kojih putuješ tako dugo i nervozno kao što putuješ na onu stranu Pelješca.

Skratio bih Pelješkim mostom, brat bratu, taj put skoro na pola, lakše bi mi bilo vratiti se natrag u slučaju Ne daj Bože i zapravo bih se osjećao slobodnijim produžiti si odmor za volanom u pravcu Makarske, Splita, pa se onda lakše vratiti sve do Dubrovnika.

Čovjek kada ima dobru komunikaciju prema cilju jednostavno ima potrebu stalno obnavljati i produžavati cilj, što ti život čini ispunjenijim i ljepšim, za razliku od situacije kad si zabijen u mutvak, pa nemaš volje ni za što, nrzovoljan si, do podne ljut na sebe, a od podne na čitav svijet.

A Pelješac je trenutno zbijen između loše putne komunikacije i još lošije međudrž…međunarodne komunikacije. A pomislim, eto, koliko bi Dubrovniku, Korčuli i Pelješcu značilo da zaobiđu Neum. Koliko bi, zapravo i Neumu značilo da malo ohane od transporta i kolona koje nemaju namjeru stati u „našem jedinom gradu na obali“…

Hoće Kurta, Murta ni da čuje!

Živimo u svijetu kada je lakoća i brzina komunikacije imperativ. Nažalost, živimo u zemlji u kojoj imperativi stoje drugačije. Prst u oko susjedima kao politička agenda često se predstavlja kao patriotizam, a zapravo je ništa drugo nego prst u oko i vlastitim građanima, na čiji interes se, nažalost, često poziva u sporovima kao što je ovaj dugogodišnji oko Pelješkog mosta, kao da je svaki građanin BiH jednakog mišljenja, kao da svi ovdje unisono želimo da taj most nikada ne bude napravljen..

Kada god na TV-u vidim Halida Genjca ili nekog drugog stručnjaka za međunarodne prijepore, kako unutar zemlje, tako i izvan nje, padaju mi na pamet ne samo moji sugrađani ili ostali Hercegovci koji gravitiraju Jugu, nego i poznanici iz Sarajeva, Zenice i Tuzle, koji na Pelješcu ljetuju ili imaju vlastite kuće već desetljećima. Gdje su, uz svih njih, još i oni koji su u Dubrovniku u drugom domu, koji dolje rade ili koji jednostavno hoće skratiti ionako mučan put iz Bosne da bi vidjeli Biser Jadrana?

Je li ikada netko od ovih koji sanjaju veliku luku u Neumu pitao imaju li oni kakav interes oko gradnje mosta? Ide li se njima ravno ili da se opet motaju oko Stona okolokole, vozeći pola puta po autima načičkanoj magistrali za Dubrovnik? Pita li se njih je li im draže da od Sarajeva do Orebića putuju tri i pol, a ne, recimo, pet sati? Mislim, i to su građani Bosne i Hercegovine. Vjerujem da nisu samo Hrvati u BiH po tvorničkim postavkama navijači za gradnju mosta, makar se tako hoće predstaviti.

Trpnja do Trpnja

Tamo gdje razum ne vidi ništa više od prenapućenog slijepog crijeva Jadrana neki su usnili možda i ratnu luku. Tako se postavljaju u čitavoj stvari, kao da je tek pitanje trenutka kada će tankeri i nosači aviona, kruzere i da ne spominjem, nahrupiti u Neumski akvatorij. Eto, spremni su, samo im smeta taj jebeni most!

U toliko godina do Neuma ni normalna cesta nije stigla, a kamoli nešto drugo, a neki zauzimaju položaj kao da su četiri trake odavno pružene do dolje i ta vražja Hrvatska sve čini da nam sjebe stvar. Odavno imamo gotove planove za luku i džam…džambo džet avione koji bi slijetali u zaleđu, ali ovi Hrvati navalili s mostom, pa navalili! K'o fol hoće povezati Dubrovnik s ostatkom zemlje, a zapravo hoće nama zabiti gol iz zaleđa!

A onda vidiš vijest kako neki privatnik u kamionu šlepuje zadnju trupinu aviona BH Airlinesa u staro željezo, kako u glavnom gradu nema vode, pa kažeš sebi kako ti sanjari velike luke na Jadranu ne bi mogli pošteno ispuniti ni lonac dolme, a kamoli snove i obećanja o luci kojoj smeta most. No, važno je da se brije, da se razmeće i da se kuha. Jedino tako se ovdje opstaje, zauzmeš stav, naložiš raju na još jedan ugarak iz slavnih ratnih dana kada su se crtale karte konačnih pobjeda u propagandno – moralne svrhe – i udri k'o Maksim po diviziji!

Koliko vas je zbilja briga?

'Ajde, možda sam sa dolmom pretjerao, ali evo, za početak, ako vam je toliko do građana BiH i interesa zemlje, kao neki mali pokus, neko eliminacijsko pitanje, zašto je glavni granični prijelaz k Jugu još uvijek sličniji ulasku na buvljak u Vrapčićima nego ozbiljnom graničnom prijelazu?

Što smo učinili da potaknemo Hrvatsku da omogući, skupa sa BiH, svim našim građanima (poglavito onima koji se, neslužbeno, pomalo i plaše  uputiti alternativnim pravcima i prijelazima) da prelaze granicu u barem dvije, ako ne već četiri trake? Zašto vas zapravo nije briga za te građane, na koje se toliko pozivate, a koji kuhaju na plus 40 u koloni koja izgleda kao da je preslikana iz osmog mjeseca devedeset pete?

Zašto svakog onog građanina BiH koji je zorom krenuo u Orebić, Trpanj, Vela Luku, Korčulu ili Lumbardu jebete već godinama za most, i isto tako ga već godinama karate i za prijelaz? Sad kad su ovi u Hrvatskoj već konačno našli pare, kada je prvi puta stvarno zajebanciji kraj, koji je vama k…? Dabogda ti crk'o most, komšija? Je li to vaš konačan odgovor?