Jezik kao spolni organ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bilo je to na prvom savjetovanju dopisnika na kojem sam sudjelovao. Sve mi je bilo moćno, ozbiljno, zvučna imena koja čuješ s radija dok se voziš autom, i iako sam tada imao kilograma za trojicu dopisnika, osjećao sam se sitno i upijao sve.

Drugog dana nekad, u terminu nakon tehničkog dijela savjetovanja, a prije ručka, bilo je predavanje o jeziku u eteru, dikciji, stilu, gramatici, ortoepiji.

Danas sam uvjeren da je ovo vrlo nezahvalan termin, jer malo ti u glavi bruji od silnih tehničkih podataka koje valja upamtiti, malo ti u trbuhu bruji jer daaaaavno je nekad jutros bio doručak, a ti si se pravio pristojan i pojeo samo majušni bagetić, da ne kažem zemičku, s maslacem. Ili paštetom. Pa šteta bi to bilo baciti.

Iskusni kolega u najboljim godinama, danas je već u zasluženoj mirovini, Đemo, bunio se što mora slušati i ovaj dio jer njemu više ionako nema pomoći, pretvrd je da bi išta novo učio. Lektorica je bila uporna jer, pobogu, jezik je u medijima vrlo bitan.

"Naravno da je bitan, jezik je u mojim godinama jedini funkcionalan polni organ!" odgovorio je Đemo nakon što je shvatio da se ne može nikakvim izgovorom izvući s ovog dijela savjetovanja.

Ne živi čovjek samo od kruha... hljeba...

Znao sam da je Đemo vispren i iskusan kolega, ali tada, mlad i zelen, još nisam shvaćao dubinu tih riječi. Bilo je to onih godina dok su nas svećenici s oltara još učili razlikama između srpskog i hrvatskog jezika, a razlikovni rječnik bio je popularno štivo u knjižarama.

Danas mi je nekako jasnije da sam za vrijeme koje sam potrošio dok sam učio koja je razlika između hljeba i kruha možda radije trebao učiti kako da si pribavim jednu štrucu čega bilo od to dvoje.

Vjerojatno vam neće leći, možda se čak i uvrijedite ako kažem da podržavam ideju Snježane Kordić da Slaveni Balkanci govore jednim južnoslavenskim jezikom, iako ga neki zovu hrvatskim, neki srpskim, neki bosanskim, neki crnogorskim... Na moju veliku žalost, prekasno sam se usudio učiti strane, ono baš stranjski strane jezike.

Kad danas kažem da suvereno vladam dvama jezicima, da se pristojno snalazim u još dva i da trenutno učim peti, naprosto zaboravim da moram objasniti da ni u kojem slučaju ne mislim na balkanske idiome istog jezika. Kako širim svoje znanje, sve mi mizernije izgledaju razlikovni rječnici.

Konačni čavao u mome tvrdom uvjerenju da mi svi govorimo istim prokletim jezikom nije bila činjenica da u Srba domaćin ima kuću, dok u Hrvata kućanica ima dom, nego kada sam nakon višegodišnje prepirke govore li Bošnjaci u Hercegovini bosanskim ili bošnjačkim jezikom naučio da su svi skupa domuzi (tur. svinje) jer, pobogu, kako to da Turci kažu kat i ruž, a ne sprat i karmin.

A burek može biti i sa sirom. I opet, da je Kroat u čitavoj katoličkoj Europi, osim što je u Turaka Hirvat.

Bit će da starim, jer evo uviđam da se ovdje više nijedna paralela nikoga ni s čim ne može povući, ovi se u ovo zaklinju, oni u ono, a mi smo na kraju toliko međusobno posvađana rulja da smo uspjeli naći razliku u svemu i oni su nesretni Nadrealisti potpuno pogodili kada su razmatrali kaže li se čaj, čaj ili čaj.

Ponajviše kad sam naučio da gramatička i filozofska razlika koja je rasturila Crkvu na sveopću katoličku i pravoslavnu ortodoksnu uopće ne postoji u hrvatskom ili srpskom pr(ij)evodu V(j)erovanja.

Dodiplomski studij - visoka uzaludna

Jezikoslovci me sada vjerojatno mrze, ali oni jesu kamen spoticanja na Balkanu. Temelj su podjela, dajući motiv razlikovnim rječnikovanjem. Nikada Austrijancu niti Švicarcu neće zasmetati činjenica da govore njemačkim jezikom, nitko od njih neće preko noći, kafkijanski, postati Nijemac.

Nikada Englez nije rođen daunanda u Australiji niti preko bare među Jenkijima, a činjenica da govore istim jezikom nimalo ne smeta Afrikancima da se kolju u daleko većim razmjerima nego što smo mi to činili.

Ohladite! Jezik nije presudna determinanta u određivanju identiteta nacije, zato što bi Dragan Čović u tom slučaju ispao Srbin iz Banjaluke. No, evo ja. Iako govorim zapadnohercegovačkim idiomom i naučio sam da se ovaj jezik kojim govorim zove hrvatski, ljudi nerijetko važu jesam li uopće Hrvat jer nosim crnogorsko prezime, rusko ime, vjersko opredjeljenje deizam, ne zastupam stožerne političke interese, prokleti sam liberal... Dakle, moj vam izričaj nikada nije zasmetao da me nazovete Srbinom, Bošnjakom (da ne spominjem ostalo vulgarno nazivlje).

Jezikom protiv seksa

Podupiranjem priče o različitim jezicima doveli ste do manipulacije pri zapošljavanju nastavnog kadra pa vam danas nerijetko tupani uče djecu. Umjesto da vam djeca iz škole izađu razlikujući pridjeve dubrovačko-neretvanska i hercegovačko-neretvanska, nastavnici gube vrijeme objašnjavajući im razliku između kantona i županije.

I na kraju ih nauče naopako, jer kanton je snažniji, politički i administrativno stariji i odvažniji brat županije i čim čujete da netko koristi pojam županija, znate da od "trećeg" nema ništa jer samo kanton raspolaže suverenitetom da se danas-sutra reorganizira u nešto ozbiljnije.

Nitko od vas neće prestati biti Srbin ili Bošnjak ili Hrvat samo zato što je svjestan da govori jednim širim južnoslavenskim jezikom. Ako me sjećanje ne vara, Jugoslavija se ionako raspala, nema straha da će se obnoviti. A opet, meni ne smeta da ono što ja zovem hrvatskim, ti zoveš srpskim ili bosanskim, bitnije mi je da ga oboje baštinimo i da nas taj jezik čini ispunjenima i ponosnim.

Uostalom, sve i da ja griješim, da sam u potpunoj zabludi i da nije jedan, nego nekoliko jezika, ne vidim kako bi to pomirilo naprednjačku i demokratsku Srbiju, kako bi to pomirilo esdepeovu i hadezeovu Hrvatsku, kako bi to pomirilo Bakirovu, Fahrovu i Babinu Bosnu.

Jer ako ti netko druge nacije jebe mater i ti ga razumiješ, znači da vam je jezik jedan funkcionalan spolni organ, a ne različit. Znači, da malo ohladimo s razlikovanjem jezika i kako se koji reče i zove, nego da učimo djecu matematiku i fiziku i biologiju pa ako jezici kao različiti i prežive... ćemo da učimo. Do tog dana, bitno je samo da znamo da je "ne znam" odvojeno.