Agonija se nastavlja

Još malo asfalta među rupama…

Još kad te nadležni vrate dodatno u devetnaesto stoljeće, pa umjesto asfalta rupu zatrpaju šoderom, kojeg onda danima po cesti raznose kiša i kotači baš onako kao što vjetar raznosi smeće po gradu, dođe ti, što bi narodnjak rekao, da vrisneš.
Kolumna / Kolumne | 28. 06. 2018. u 09:58 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Toliko se već „tinte prosulo“ na mostarske rupe da se čovjeku čini smiješnim i uzaludnim pokušati još jednom skrenuti pozornost na tu neizlječivu epidemiju koja sa svakom novom kišom pokaže gadne tragove. Toliko već godina gledam tu aljkavost, neznanje, nemar, nebrigu da mi se naprosto gadi i započeti pisati o tome, jer ne znaš odakle bi počeo.

Od svega ti je muka, imaš onu tupu bol u stomaku i najradije bi povratio kada vidiš kako nazovi urbani ambijent kiti nanovo zinula rupčaga. Još je dobro ako je jedna, obično se pojavljuju u serijama, pa se proširuju iz dana u dan, spajaju i oduzimaju vozačima pravo prvenstva prolaza. Kad ih staviš u širi kontekst, pa izvučeš širu sliku, skupa sa šarenim i oronulim fasadama, skupa sa proizvoljnom arhitekturom, rupe čine ovaj grad prijestolnicom nekulture, i opet nebrige, nemara, neznanja i aljkavosti.

Dobro nam došli u 1878.!

Još kad te nadležni vrate dodatno u devetnaesto stoljeće, pa umjesto asfalta rupu zatrpaju šoderom, kojeg onda danima po cesti raznose kiša i kotači baš onako kao što vjetar raznosi smeće po gradu, dođe ti, što bi narodnjak rekao, da vrisneš. Povrh svega, ona rupa na Bulevaru, na nedavno rekonstruiranom Bulevaru, kao neka Einsteinova crna rupa, na sred ničega, duboka i tamna, stoji eno tamo kao dokaz da i gdje fasada i šminka još uvijek drže, suština iza nije ništa nego šuplja.

Pričao sam vam već jednom tu priču, tamo negdje u devedesetima, imao sam priliku posjećivati prijatelje koji su studirali u ovom gradu, a koji su boravili u iznajmljenim stanovima. Tko je živio ovdje u devedesetima sigurno zna kakvih je sve stanova bilo na tržištu koje se najednom otvorilo, od onih pod stalnom kontrolom, pa do privremeno zauzetih.

Je li naše ili smo nakratko unajmili?

I uvijek me je fasciniralo to kako se studenti, makar mi bili najdraži prijatelji u tom trenutku, ponašaju prema inventaru unajmljenog stana, prema nečijim stvarima, nečijim uspomenama, nečijem plodu truda i znoja. Nebriga, nemar, neznanje, pa čak i namjerno, oholo i potpuno svjesno uništavanje nekada uređenog životnog prostora, samo zato jer se, eto može, i jer te nema tko u tome spriječiti.

Ponašanje kad si u tuđem unajmljenom stanu, kojeg ćeš jednog dana ionako napustiti, nalagalo je, čini se, po prirodi stvari svaki oblik zapuštanja i devastacije. A „gazdu“ ionako nije bilo briga, sve dok kirija uredno liježe. Ustvari, nikoga nije bilo briga.

Ponovo tupa bol u stomaku

I, eto, tako ja svaki put kad prođem gradom ili se provozam, stalno imam taj osjećaj iz devedesetih. Osjećaj unajmljenog stana, za koji te nije briga, koji ćeš ionako ostaviti iza sebe kao nevažnu fusnotu vlastitog hoda ka vrhu, kojeg ćeš napustiti taman pred zadnju kiriju, iz kojeg ćeš se iskrasti tiho, pod okriljem zore, da bi nestao negdje daleko, daleko…

Pred oči mi iskoče slomljeni šalteri, zamazani zidovi, progoreni trosjedi, umašćeni stolovi i zagorene kuhinje. I onaj ružni osjećaj da se zbog toga na vrijeme nema tko ni počešati.

Kopirati
Drag cursor here to close