Kad porastem, bit ću ministar

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U posljednje vrijeme shvatio sam da hoću biti županijski ministar obrazovanja. Ne pravde, ne poljoprivrede, ne šumarstva, ne financija, isključivo želim biti ministar obrazovanja. Nekako usput dođe i kulture i sporta, ali obrazovanja definitivno. Također, manje mi je bitno i u kojoj županiji. Naime, nešto sam razmišljao, introspektivno, retrospektivno, malo sam se poredio s ministrima...

Praktično sam sasvim kvalificiran za ministra obrazovanja. Upratio sam da između pola i dvije trećine ministara obrazovanja ima ženu u prosvjeti, obično nezaposlenu ili na honoraru, s pola norme i slično. Neki je, valjda, nepisani red da prva dama obrazovanja ima ugovor na neodređeno i punu normu i tako se nekako dogodi kod dva od tri ministra obrazovanja, izmišljaju se škole, ruralne, pod krovovima ovakvim i onakvim, lome se preko koljena devetogodišnji i osmogodišnji modeli osnovnog obrazovanja... Sve na što se priča četverogodišnjih mandata svede jest zaposlit' ženu.

E pa, moja konkretno već sedam godina crnči, nema ni odmora ni staža, svake godine uredno povadi potvrde o nekažnjavanjima, prijepise ocjena, prebroji si krvna zrnca, donese čak i onaj jedan papir koji ti fali i svake godine strepi hoće li biti primljena na svoje radno mjesto. Sve legalno i legitimno, jer to tako oni u prosvjeti robovlasnički rade.

No, meni je to dosadilo, i kako neki dan reče sindikalac Milić, bilo je to biblijskih sedam mršavih krava, a sad ćemo debele krave.

Vladavina na rate, al' bez pokrića

Nije da ja nisam kvalificiran za poziciju ministra, daleko od toga. U svojih oko desetljeće i pol staža, što upisanog, što na crno, imao sam priliku vidjeti ministre pripravnike, znači ljude kojima je to prvo radno iskustvo. Također, viđao sam pomoćnike pripravnike, savjetnike pripravnike...  Nekako razumijem da sam od većine nabrojanih upućeniji u materiju, iako me malo muči nulti govor, ali mislim da je lako upisati ljetnu školu političke akademije i svladati nulti govor, da, to je onaj koji prakticira 105% domaćih političara, brbljaju, brbljaju, iskazuju zabrinutosti i volje i namjere, ali nikada ništa niti kažu niti naprave. Džaba im konsterniranost, kohabitacija i subsidijarnost.

Daleko od toga da ću biti ministar prometa s diplomom liječnika, daleko od toga da ću se zbunjivati Istanbulskom kovencijom pa malo glasovati za, a malo protiv, ovisno u kojem parlamentu sjedim u ovom mandatu. Što se tiče kulture, razumijem transcedentalne porive čovjeka da stvara, i sam to pomalo radim, a što se tiče sporta, malo me muče mostarska „ni balon dvorana” i ekipni sportovi, ali generalno hvatam koncept, a i sam prakticiram amaterski biciklizam.

Jednakopravnosti glede, moja se krvna zrnca mogu prodati pod konstitutivna, manjinska, građanska, koja god zatreba, također imam poznavanje A-stupnja jezika svih okupatora, od antičkog doba preko Kulina bana do našijeh dana. I na kraju, što se tiče samog resora obrazovanja, imam ženu, dakle, sasvim sam na tragu branše, ako nisam i prekvalificiran za ministra.

A što bih radio kao ministar?!

Ništa ne bih radio. Ništa, dok ne zagusti. Ali to bar nije teško. Svako malo predstavnici međunarodne zajebnice u našoj zemlji istupe s nekim rokovima. Primjerice, travanj kao posljednji rok da se donesu izmjene Izbornog zakona BiH. I sad vi mislite, kad slušate vijesti da se to mora napraviti. Ne! Nipošto! To je signal iz viših centara, do kojeg datuma smo pokriveni financijskim zalihama i dakako, do tog „krajnjeg roka” ništa se ne smije poduzeti na rješavanju problema.

Na sličnoj osnovi funkcionira nekoliko ustavno-pravnih petlji u našoj zemlji, primjerice Sejdić-Finci, Zornić-Pilav, Grad Mostar, konstitutivnost Srba, apelacija Ljubić... Prvi je korak sljedeći: ukoliko se neka struktura, ponukana vlastitim političkim neiskustvom, usudi otvoriti neko od pitanja od životnog značenja, ma što to bilo, reforma mirovinskog sustava, volonterski zakon, djeca s posebnim potrebama, zakon o turizmu... Izvuče se jedna od petlji i stavi na pregovarački stol.

Drugi je korak ukoliko javnost doista zakuha oko određenog pitanja, tipa zdravstvo, besplatno liječenje maloljetnika, donorska mreža. Pravilo je izvući kolektivni ugovor i staviti na stol. Jedno američko istraživanje pokazuje da samo spominjanje kolektivnog ugovora otupljuje zahtjeve sirotinje za 13,42%, a kolektivni se ugovor spominje i u preambuli Hamurabijevog zakonika.

Treći... korak

E sad, postoji i krajnja crta obrane, kad je doista kriza. Vi mislite da su štrajkovi i prosvjedi kriza, ma ne, to je radni ambijent domaće vlasti, to je dokaz da nešto rade. Krizna situacija nije dok su god na ulici pripadnici iste vjere ili nacije. U takvim slučajevima je lako, primjerice, izađete pred radnike nekog tamo hotela i kažete im da je SDA kriva za njihov nezavidni položaj. Ili pred mještane mostarskog prigradskog naselja i kažete da je za crvenu prašinu kriv HDZ.

Kriza čak nije ni kada prosvjednici imaju simptome PTSP-a, to je čak i poželjno. Kriza je kada zajedno prosvjeduju kauri i vlaji, prskani i circumcisirani, ... jerbo tada upiranje i nulti govor ne prolaze.

No, i to sam svladao. Tada se poseže za izvanrednim opravdanjima, primjerice, utvrdim da su borački protesti iscenirani samo u općinama u kojima je SDA na vlasti. Primjerice, Ljubuškom. Ili da su građanski neredi iscenirani samo u općinama u kojima je HDZ na vlasti. Primjerice, Tuzli. Argument nereda s predumišljajem jednostvno je nepobjediv.

I da zaključim. U sve ove godine dobro sam naučio – cilj je ne učiniti ništa ili što bliže ništici, za to te u stranci nagrade još jednim mandatom. Poluzaposlenu ženu već imam. Molio bih, stoga, da mi se uruči mjesto ministra obrazovanja u nekoj od županija. Mislim, ako mogu liječnici i treneri biti ministri prometa, mogu i ja biti ministar obrazovanja. Ukratko: Sve znam, samo me primi. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.