Kad si sam (feat. Parlament)

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije dvadesetpet godina hit u Jugotonu bila je mlada k’o rosa, cura fina Severina što je pjevala: “Dečko, svaka tvoja riječ me nervira Dosta mi je ova čet’ri zida, osjećam se k’o da imam 310 godina.” Bila su to zanimljiva vremena socijalne i nacionalne krize, vremena koja su zahtijevala radikalne mjere. Granice su bivale otvarane i “naši” su mahom bježali put razvijenog Zapada, šuškalo se o nacionalnom identitetu, o jeziku, o granicama.

Najveći prodor među mladima ostvarivao je turbofolk, iako su nam glazbene postaje poput eMTiVija i ViVAe uredno servirale najpoznatije globalne pop hitove, baš kao što to danas čini NaKSi Kaffe Radio. I eRDeVe kad su cure na smjeni (sorry, Brada, ali previše pričaš, nemere čoek pjesmu od početka do kraja snimit kad si ti na smjeni). I moda je čak bila ista prije 25 godina, uz iznimku šljokica. Kad čovjek malo bolje sagleda, sve je bilo isto, samo s manje šljokica i bez rijaltišouova.

Bila su to teška vremena koja su zahtijevala radikalne mjere i snažna imena.

Zar smo se za ovo borili?

Jesmo.

Kad god upitaš ovo pitanje, tužno promišljajući kakva je ovo, da prostiš, demokracija, treba ti biti jasno da je demokracija politički sustav u kojem se pita većina, a matematika nas uči da je statistički u bilo kojem broju ljudi najviše osrednjih glupana, a tek mrvica genijalaca i idiota.
Velike nacije uvijek je teže pogađala demokracija, stoga su imale i bolji lijek za nju. Lijek je jednostavno, u suverenitetu snažne autokratske osobe. Znam, znam, diktatura ne zvuči privlačno, ali čak je i Voltaire zagovarao prosvijećeni apsolutizam.

Ima tako dobrih primjera apsolutne vlasti, Marija Terezija koja je preporodila trulu Monarhiju, Lenjin koji je formirao Rusiju u stup kakav znamo i danas, Kemal Atatürk koji je obrazovao, preodgojio Tursku, pa evo i kod malo tko barem jednom nije požalio za vremenom Jugoslavije za Titova života, standard življenja, kulturni i obrazovni razvoj, cestogradnja, elektrifikacija, teška industrija... Jel, razumijemo se.

Evo i da se vratimo tih 25 godina unatrag, ma koliko se vama iz vaših društveno-političkih prizmi ne sviđali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman ili Alija Izetbegović, ti politički snažni ljudi udarili su temelj suvremenom Balkanu. A koliko se god protivili toj ideji, sva trojica provodila su određeni oblik apsolutističke vlasti.

Kar(a)o sak(a)o u Karađorđevića

Danas, kada je ponovno došlo vrijeme socijalnih, političkih, društvenih kriza, ponovno velike zemlje posežu za istim rješenjem: snažnim autokratom. Rusija već godinama gradi kult Putina, Erdogan ozakonjuje svoj apsolutizam (nakon što je već prilično osamostalio Tursku), a odnedavno i Sjedinjene američke države vlast prepuštaju apsolutnom Trumpu.

Slični se procesi odvijaju širom Europe, a u najbližem susjedstvu imamo srbijanski napredak pod tronom apsolutnog Vučića i poljuljanu demokratsku Hrvatsku.

I gdje smo onda mi u toj priči?! Nigdje, brate, mi još glavinjamo kao guske usred maglovite noći. Nema novih zakonskih rješenja, nema prihvaćanja novih standarda, a najbolji znak slabosti je da svaki kadija donosi presude, takse, parafiskalne namete, čak u Mostaru kad pređeš preko raskopanog Bulevara, jedna fizika vrijedi s jedne, a sasvim druga s druge strane kolektora za fekalije.

Kaže Čović jučer da će HaeNeS podnijeti set od šest zakona u parlamentarnu proceduru pa šta bude s njima. To ti je vrhunac propale demokratske prakse. Šest zakona, potrebnih zakona, bit će bačeni Parlamentu BiH kao što mlada baci buket pa šta bude s njim,’ko u’vati.

S druge strane, Dodik se svađa sa svima, sa sindikatima, s oporbom, s Komaricom, eno i sa svojima unutar stranke oko šumara na Romaniji. S treće strane, Bakir koji nije boravio u prostoriji s istomišljenicima još od proteklih lokalnih izbora.

Nama hitno treba autokratska osoba, koju neće biti stid da bude glavna karikatura na gay prideu, koju neće biti stid da pusti pramen kose koji će začešljavati s kraja na kraj glave, koju neće biti stid da obuče karirani sako iz eLCeVajkikija. Treba nam diktator fin, treba nam Severin. Pardon, Suveren. (mislim, barem netko komu nisu jaja razbili za Uskrs/Vaskrs)