Kada više ne razumijemo svijet

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je otpočela agresija Rusije na Ukrajinu, i kada je ruska vojska u konvencionalnom ratu počela upotrebljavati neka dotada nekorištena oružja, poput hipersoničnih raketa, u javnosti se, po tko zna koji put, nametnula jedna tema koja opterećuje ljudsku civilizaciju još od vremena, pretpostavljam, kada se prvi čovjek dosjetio da zaoštri štap kojim se branio od divljih zvijeri, stvorivši na taj način prvo primitivno oružje.

Zloupotreba znanosti

Stanje se u tom smislu znatno pogoršalo kada se nakon prvih ruskih neuspjeha na ratištu počelo kalkulirati s upotrebom nuklearnog oružja u sukobu. Ili kada je, nedavno, ruska strana počela optuživati ukrajinsku da se sprema na uporabu takozvanih "prljavih bombi", oružja u kojemu se kao punjenje koristi i radioaktivni otpad. Iskustva iz našeg rata nam govore da su "optužbe" jedne strane najčešće unaprijed navedena izlika za vlastite postupke, što je u svijetu povećalo strah od iracionalnosti Putinova režima.

Tema spomenuta na početku teksta zapravo je svediva na zloupotrebu znanosti, odnosno na gorku činjenicu da su najveći ljudski umovi u povijesti stvorili oružja sposobna za samouništenje ljudske civilizacije, a ujedno i  književna tema koja u naše vrijeme doživljava svojevrsni revival, uključujući tu i distopiju kao književni žanr, jer su ovo dvoje neraskidivo povezani: zastrašujuća, postapokaliptična vizije budućnosti kao da se danas odvijaju u realnom vremenu pred našim očima.

Nedavno je na hrvatski jezik preveden roman "Debitant" ruskog pisca Sergeja Lebedeva, kojega neki kritičari već uspoređuju s Aleksandrom Solženjicinom. Lebedev u "Debitantu" tematizira mračnu stranu znanosti, jedan fenomen koji bi po svemu sudeći mogao postati i zaseban književni žanr. Radnja romana odvija se u današnje vrijeme, a dijelom, preko rekonstrukcije djetinjstva glavnog lika romana, kemičara Kaljitina, i u vrijeme posljednjih godina Staljinove ere. Okosnicu čini faustovska priča o Kaljitinu i njegovu mefistofelovskom mentoru Igoru Jurjeviču Zaharjevskom, general majoru i šefu tajnog laboratorija koji se bavi razvojem kemijskog naoružanja.

Debitant

U tajnom laboratoriju ruske službe državne sigurnosti, koji je smješten na otoku na kojem se nekada nalazio manastir, profesor Kaljitin radi na svom "životnom djelu", smrtonosnom preparatu koji ne ostavlja nikakve tragove iza sebe, kodnog naziva Debitant. Lebedev ovdje aludira na nervni otrov "novičok" ("novajlija", op.a.), kojim je Putinov režim ubijao po Europi ruske disidente. Radi se o otrovu koji ne ostavlja nikakve forenzičke tragove, te se čini kako je kod žrtve nastupila prirodna smrt.

Roman na jedan specifičan način propituje etičku odgovornost znanstvenika u današnjem svijetu, odnosno ulazi duboko u njihovu psihopatologiju, gdje sredstva, ma kako monstruozna bila, uključujući i smrtonosne pokuse na ljudima, opravdavaju cilj. I Kaljitinu i njegovu mentoru Zaharjevskom nije toliko važno za koga rade, jer je "obojicu  privlačilo samo istinsko znanje, neovisno o tome kamo puše ideološki vjetar; samo takvo znanje davalo je trajnu moć."

Sličan njima je i njemački kemičar kojega je Zaharjevski doveo kao zarobljenika iz Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, koji je sudjelovao u razvoju Ciklona B. On je za Staljinov režim radio s istim znanstvenim žarom kojim je to radio za Hitlerovu Njemačku. Tu znanstvenu opsjednutost pastor Travniček, jedan od likova iz ovog romana, naziva "problemom stvaralaštva u ime zla".

Najbolji otrov

"Debitant" na jedan izniman način govori o dvije velike književne teme: o odnosu stvoritelja i njegove kreacije i o mračnoj ljudskoj prirodi. Kaljitin na jednom mjestu u romanu kaže kako on nije proizvodio oružja za ubijanje, već strah: "Sviđala mu se jednostavna, no paradoksalna misao da je najbolji otrov – strah. Najbolje je trovanje kad čovjek sam sebe truje. A njegove tvorevine bile su samo prenositelji, širitelji straha."

Ukoliko slične romane promatramo kao zaseban žanr, onda je roman kultnog američkog pisca Kurta Vonneguta "Kolijevka za macu", izvorno objavljen 1963. godine, najvažniji roman unutar njega. Radi se o urnebesnoj satiri koja govori o znanstveniku Felixu Hoenikkeru, "ocu američke atomske bombe" i "dobitniku Nobelove nagrade za fiziku", izumitelju "leda-devet", koji se topi na višim temperaturama i koji u kontaktu s vodom sve pretvara u led, što u konačnici dovodi do apokalipse.

U "Kolijevci za macu" Vonnegut ironizira dosege znanosti koji s jedne strane vode napretku čovječanstva, a s druge njegovu uništenju. S tim je u tijesnoj vezi Hoenikkerova kompleksna ličnost. Radi se o osobi bez savjesti, koja je svjesna da njegovo otkriće može uništiti svijet, a koja tome ne pridaje nikakav značaj. Vonnegut je mnogo pisao o ovom fenomenu, vezano uz znanost i politiku. Za slične ljude koristi izraz "PL" (psihopatska ličnost), što je medicinski izraz za naoko normalne ljude koji nemaju savjesti.

Ludilo i genijalnost

Roman čileanskog pisca Benjamina Labatuta "Kada više ne razumijemo svijet", izvorno objavljenog 2020. godine, a koji je nedavno preveden na hrvatski, značajan je iskorak u okvirima ovog pretpostavljenog žanra. Radi se o neupitnom književnom remek djelu koje u esejističko-dokumentarnoj formi govori o najmračnijoj i najopasnijoj ljudskoj psihopatologiji u kojoj se dodiruju i isprepliću ludilo i genijalnost najvećih znanstvenih umova dvadesetog stoljeća.

Roman je podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu govori o kemičaru Fritzu Haberu koji je isplanirao prvi napad bojnim otrovima u povijesti, i to u belgijskom gradiću Ypersu tokom Prvog svjetskog rata. Kada se Haber slavodobitno vratio u Berlin, slaveći svoju "pobjedu", sukobio se sa svojom suprugom Clarom Immerwahr, prvom ženom u povijesti koja je stekla doktorat iz kemije na jednom njemačkom sveučilištu. Clara, dobro upoznata sa svojstvima otrova koje je stvorio njezin suprug, optužila je Habera da je izopačio znanost stvorivši metodu za istrjebljenje ljudi u industrijskim razmjerima. Međutim, Haber ju je potpuno ignorirao, već je priredio zabavu da bi proslavio svoj "uspjeh". Tokom zabave, njegova supruga, shrvana grižnjom savjesti, ustrijelila se službenim suprugovim pištoljem.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, 1918. godine, Haber je proglašen ratnim zločincem, te bježi iz Njemačke i nastanjuje se u Švicarskoj. Iste godine dobio je Nobelovu nagradu za kemiju, za svoje otkriće iz 1907. godine, koje se danas smatra najvažnijim otkrićem kemije 20. stoljeća, a radi se o postupku ekstrahiranja dušika direktno iz zraka, glavnog nutrijenta potrebnog za intenzivni rast biljaka, koje će u sljedećim desetljećima promijeniti sudbinu ljudske vrste, koja više nije trebala strahovati od gladi.

U drugom dijelu knjige Labatut se bavi razvojem kvantne fizike od samih njenih početaka, što je u konačnici dovelo do stvaranja nuklearnog oružja koje danas predstavlja najveću prijetnju ljudskoj civilizaciji. U romanu se, kao likovi, pojavljuju i najveći znanstvenici 20. stoljeća, poput Alberta Einsteina i Nielsa Bohra. Na jednom mjestu Labatut piše o znanstvenom simpoziju na kojem je sudjelovalo oko 25 vodećih znanstvenika koji su se bavili kvantnom fizikom, te navodi podatak da je čak njih 17 dobilo ili su u periodu nakon toga dobili Nobelovu nagradu za fiziku.

Grothendickova kletva

Posljednji, i književno najuspjeliji dio Labatutova romana, govori o dvojici matematičara, o Japancu Shinichi Mochizukiju i možda najvećem matematičaru 20 stoljeća Alexanderu Grothendiecku. Mochizuki je 2012. godine na svom blogu objavio četiri članka koji su na više od pet stotina stranica dokazivali jednu od najvažnijih pretpostavki u teoriji brojeva, poznatu kao a+b=c. Najveći matematički umovi lomili su koplja oko ovog epohalnog otkrića, no zanos nije dugo trajao. Nakon niza neobičnih i neobjašnjivih događaja, Mochizuki je povukao dokaz s bloga i ugasio ga, kao razlog navevši samo činjenicu da "čak i u matematici neke stvari moraju ostati skrivene za dobro svih nas".

Mochizuki je zapravo doživio takozvanu "Grothendieckovu kletvu", jer su život Alexandera Grothendiecka obilježili mistični deliriji, društvena izolacija i ludilo. Zanimljivo je da je upravo Shinichi Mochizuki bio posljednja osoba s kojom je Grothendieck razgovarao prije smrti. Grothendick je, navodno, otkrio univerzalni matematički princip koji je nazivao "srce srca matematike", koji na sreću nitko nije uspio razumjeti, i koji je odveo ovog matematičara u ludilo.

Imena većine likova iz Labatutova romana, pogotovo ono Haberovo, čovjeka čija su otkrića s jedne strane uzrokovala smrt milijuna ljudi, a s druge isto toliko njih spasila, ostat će upamćena u povijesti kao simbol te bizarne antropološke zadanosti, u kojemu etičko i genijalno nisu nužno uvjetovani, što je možda i najveće prijetnja ljudskoj civilizaciji. Po Labatutu, tu dijalektiku naprosto nije moguće razumjeti. (Otuda i naslov njegove knjige.) Najbliži tom odgovoru je na jednom mjestu u romanu, kada postavlja sljedeće pitanje: "Jeste li znali da je prvi ozbiljni znak psihičkog poremećaja nesposobnost da se čovjek suoči s budućnošću?"

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.