Kako je čovjek pripitomio ljubomoru

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije nekih dvanaest ili trinaest tisuća godina, tko bi ti precizno znao, nije se još pisalo, ljudi su prestali vjerovati u mnogobrojne bogove. Nije im to više bilo potrebno jer su baš u tom trenutku svladali kako sami uzgojiti hranu. A budući da im više nije bilo presudno da zima bude blaga, da vjetar bude blagi južni, da nađu sklonište prije nevremena, da sustignu plijen prije kotline... nisu im više bili potrebni bog smrtne zimske noći, bog ledenog sjevernog vjetra, bog duhova oko ognjišta, bog paničnog utrkivanja s krdom bivola...

Ljudi su baš negdje prije dvanaest ili trinaest tisuća godina naučili da kvinoja šjeme bačeno u zemlju po ukazivanju prvih krpica proljetne trave do sljedeće jeseni rodi pristojnu količinu sirovine od koje se prave ukusne kaše, uštipci, halva i slične tjestenine. Potom su rekli brojnim bogovima šume: 'eto vas tamo', sad se molimo samo jednom bogu, trbušastom bradonji koji posjeduje vreću punu brašna. A u ono vrijeme On im reče: ja sam koji jesam i ja sam Onaj što vam daje ječam i neimajte drugih ubleha pored mene.

U tom trenutku, kada su svi ovi bogovi prestali biti bitni i kada je na nebesima ukinuta demokracija, svi su ostali bogovi bili ljubomorni na ovoga što daje ječam i za kaznu ljudima što su ih se odrekli, posade u naša srca ljubomoru, da ni mi nikad više ne budemo slobodni kao putnici, bezbrižni i bez ikakvih planova pa što nam nebo da. Kao ptice.

Naučilo ono radit, rmbat, robovat

Od toga vremena, ljudi su bez pogovora, živjeli ugodno – manje su hodali, manje su strahovali, manje su se branili od gladnih zvijeri, imali su stalan krov nad glavom, imali su redovita primanja, ali definitivno nisu više bili slobodni. Ne zbog činjenice da su vjerovali u jednoga jedinoga boga pa nisu smjeli svojom glavom razmišljati. Ne zbog činjenice da su svećenici donosili pravila koja su definitivno bila od Boga, ali su pomalo provlačili i svoja, koja su fino upakirali da nitko više nije znao koje su Božje, a koje Ljudske zapovijedi.

Nego zbog činjenice da više nikuda nisu putovali, da svijeta više nisu vidjeli i da su im se pogledi sveli na vlastitu avliju i eventualno do niz sokak u kojem su i odrasli. Nego zbog činjenice da su svakog jutra u cik zore ustajali i išli raditi, najprije na njivu, kopati, potom u šumu sjeći, potom u kamenolom tući, potom u radionicu tesati, glodati, pilati, klesati, potom u tvornicu sve to isto strojem, potom kući pred televizor, pred kompjuter, pred mobitel maštati o slobodi.

Onog, dakle, trenutka, kada je čovjek otkrio zemljoradnju, obrađivati, tepati zemlji, tog je trenutka izgubio slobodu. Toga je dana zemlja čovjeka pripitomila, najprije kvinoja, potom ječam, potom zob, potom kukuruz, potom pšenica, potom riža. Potom ga je pripitomio pas da ga čuva i brani, potom ga je pripitomila ovca da je pita i donosi joj hranu, a onda se niz nastavio kravama, kozama, raznim kokošama... Sve dok ga nisu pripitomili političari.

Dodijalo, brate, sjedit

Nema prevelike razlike između jednoga boga i jednoga lidera, to je tek najobičnija evolucija u postanku čovjeka. Na isti način kako je kvinoja šjeme hranilo prvoga starosjedioca, onoga što je rekao: 'ljudi, meni dodijalo lutat', na isti način tako mi danas ovisimo o Gagom, o Želji, o Miletu, o Alidu.

Puni smo ljubomore i zavisti, puni smo obijesti, vidi ga kaki je, on mi se snaš'o, eno mi njega da se snađe, znam ga ja kad je zemlju jeo, znam ga kad je im'o rupu na čorapi, znam ga kad nije znao mama reći. Pa naravno, svi smo mi jednom srali poda se, svi smo turali sve u usta, svi smo nesuvislo tepali i sve nas netko zna kad smo pješice hodali. Kad smo mutavci bili. Svi smo mi isti fakin bezveznjaci nekad bili, na istu smo onu stvar svi ispali.

I onda neki među nama odrastu, ono doslovce odrastu i počnu razmišljati svojom glavom, što mi ovo treba, o koju je ovo meni, 'ko je meni Gagi, šta je meni Alid, čime je mene zadužio Želja ili Miki. Ljudi se u tom trenutku sjete da smo jednom bili slobodni kao ptice, da nismo robovali izlasku sunca da trčimo put njive, orat i kopat, požele ljudi putovati, svijeta vidjeti dalje od svoje avlije, sokaka, u najboljem slučaju izić iz mahale. Odluče ljudi postati veleposlanici.

Tko je tebi kriv što si budala pa ne želiš u Njemačku, u Irsku? Tko je tebi kriv što nisi migrant? Tko je tebi kriv što ne kopaš i nogama i rukama da postaneš veleposlanik? Jelte, tko je tebi kriv što te strah osloboditi se okova zemlje i vratiti se bogovima nomada, možda neizvjesno od danas do sutra, ali u vječnosti definitivno slobodan.

Ljubomora te ona od prije dvanaest ili trinaest tisuća godina izjeda pa ne vidiš dalje od vlastitog horizonta, tu na sljedećem brdu. I kad je ova što sad svi šapućete o njoj bila u jednoj životnoj dilemi, grubo sam joj rekao da 'što će pametnoj ženi jedna ili dvije sise'. Ali znam da me razumjela. Nisam ni sumnjao da će i sama znati odabrati. Tko je tebi kriv što nisi veleposlanik? Samo ti nastavi robovati ovima: Ja sam koji jesam, ja sam koji daje ječam. Ima ljudi i slobodnih, znaš.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.