Kamenje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dižemo spomenike mrtvima da se živi ukopamo. Napisao sam to jednom ranije dok je, nikad pometeni i razotkriveni, spomenik preko noći niknuo pa puknuo u Mostaru i po tko zna koji put zavadio svjetove u nekim glavama i žive nas pokopao u još jednu od bezbroj raka u kojima dahćemo.

No, preko kostiju koje se u grobovima okreću prema našim potrebama za zvonjenjem, podigli smo spomenik sebi živima i u Posušju, naguzivši se svojim idejama pred onima koji jedva čekaju da nas još jednom pokopaju i proglase pogrešno udruženim narodom. I ne samo pred njima, nego pred svima koji misle da pogrešno i površno slavimo i smrti i živote.

Tanka je, i oku koje to želi – nevidljiva, linija koja razgraničava dvije države na spomeniku baš kao što je tanko fratrovo objašnjenje zašto je (od)sanjao takav oblik spomena mrtvima. Nitko nema ništa protiv odavanja počasti onima čiji su životi, a naše življenje to dokazuje, pali uzalud. A u svakom ratu se na kraju padne uzalud. Baš kao što se poslije naših ratova svako malo živi uzalud.

No, živ čovjek, koji nije umno ubijen i slijep za budućnost, svjestan je da od bilo kakvog veličanja koje će postati teret a ne olakšanje nitko nema koristi. Ponajmanje živi. Mrtvima je svejedno i najbolji su im spomenici suze koje se ne pokazuju i ne kite kao kamene zamisli.

Spomenici mrtvima, pored nas ovako živih, izgledaju još tužnije. Tako još tužnije izgleda onaj vojnik, a anđeli nemoćnije, na spomeniku na ulazu u Mostar kad ga gledate mrtvog okamenjenog drmajući se živi probušenom cestom, pokrpljenom i zasutom pijeskom. A nije njegov život bačen da se mi truskamo putevima bezvezne budućnosti, popločane pokušajima da svoja slavljenja smrti stavimo ispred sebe živih i zaklonimo si pogled i u sebe i u budućnost.

Nitko nema ništa protiv odavanja počasti mrtvima, ali je besramno i licemjerno da samo jedna druga medijska spomenička kampanja, koja je podij za naslikavanje jednom godišnje, proguta svaki put 50.000 KM i da se, nadahnuti časnom smrću, vratimo među polumrtve sugrađane. I pitaju nas marku. I tako 50 tisuća puta.

I dok dižemo spomenike sebi mrtvima, za žive koje ubijaju organiziramo šetnje, za bolesne koje ne liječimo zovemo telefonima pomoć a iz Božjih kuća ne tjeramo one kojima je Bog u savjesti napisan najmanjim slovom niti u njih upiremo prste kao u one koji svojim velikim riječima i groznim djelima gaze Velike Riječi. Čak ih dižemo u nebesa iako svjesni da se oko njih obilazi na koljenima kao što se obilazi(lo) oko kipova. A i jedni i drugi su jednako nepomični na naše vapaje. Jedni jer su hladni predmet, a drugi zbog premalih i prehladih slova u savjesti.  

Kad je sveti Franjo, najbogolikiji poslije Krista, počeo kamenjem krpiti crkvicu, Bog mu je rekao da se makne od zidanja. Crkva se ruši iznutra. Crkva se, u kojoj se kamenja veličaju i ljudi kamenog srca, ruši. I neće joj, s ovakvim zidarima, biti pomoći. Bit će pod teretom vječitog pravdanja umjesto da živi životom za kojeg su se oni ispisani pod spomenicima valjda i borili.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.