Ko nas, bre, pomiri?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Ovo je kraj procesa pomirenja“, poručio je Milorad Dodik nakon što su se on i Mladen Ivanić u glavnom gradu Republike Srpske, pardon, Republike Srbije, sastali sa još malo politički živim Tomislavom Nikolićem i budućim predsjednikom Srbije, Aleksandrom Vučićem.

Povod druženja četiri asa pod grbom sa četiri esa je, očekivano, revizija tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid koju je pokrenuo bošnjački član Predsjedništva, Bakir Izetbegović, a Dodik je prvi shvatio kao, ni manje ni više, nego napad na ama baš sve Srbe svijeta i nešto šire.

O Izetbegovićevoj odluci može se, naravno, kao i svemu drugome, promišljati, pisati i govoriti na više načina. Donio ju je, što ne krije, svjestan mogućih političkih posljedica od kojih niti jedna kratkoročno, poneka i na nešto duži rok, nije povoljna za Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja nije na rubu velike krize samo onda kada se nalazi u dubokoj krizi.

O motivima, međutim, još nije progovorio i neće: njih će, kako bi to rekli majstori fraza, p(r)okazati vrijeme. Za sada samo možemo sumnjati u više jednako mogućih.

Okupivši oko sebe hrpu predstavnika organizacija koje parazitiraju na historijskoj činjenici da su podnijeli žrtvu, te Radončića lično, plus opoziciju kojoj, eto, nije palo na pamet da kaže kako će o reviziji razmišljati kada postane vlast i bude u prilici pokrenuti je institucionalno - ojačao je svoju, u zadnje vrijeme poprilično poljuljajnu poziciju neprikosnovenog lidera u Bošnjaka, te zaglušio buku kritičara.

Dok, dakle, srpski predstavnici prijete iz Beograda i dok Dragan Čović žali zbog situacije kao takve, sve pada u drugi plan, pa „Avaz“ za neku stvar do podne napada prvu damu SDA, Sebiju Izetbegović, od podne uzalud povezuje Izetbegovića sa mafijaškim likvidacijama, a navečer bez efekta nabraja šta sve Stranka demokratske akcije nije uradila dobro, a šta nikako.

Usput je, što mu, ukoliko misli mijenjati partnere u vlasti, također može biti korisno, Ivanića i Savez za promjene poslao u borbu u kojoj su startno slabiji: sada se s Miloradom Dodikom moraju natezati oko toga ko je, ali u milimetar, veći Srbin.

Problem sa Izetbegovićem je što se od prve sekunde političke karijere, pa do evo maloprije, ponaša tako da samo budale i konji mogu povjerovati kako je spreman nešto napraviti iz isključivo moralnih razloga. Njegova je, sreća, međutim, što upravo sada - dobro, svih ovih proteklih sedam, osam dana - srpski predstavnici njegovu odluku o reviziji čine civlizacijski odgovornom i moralno neupitnom.

Istina, nije lako biti Mile Dodik ili Mladen Ivanić, pa nekome krv piti zbog nepoštivanja zakonskih procedura i institucija Bosne i Hercegovine, pogotovo što, primjera radi, ignoriranje odluka Ustavnog suda ili šetanje pripadnika Oružanih snaga po Banja Luci, niti je bilo prije oko trideset godina, niti se dogodilo samo od sebe, onako, nekako po inerciji.

Lakše je, puno lakše – i to je mjera dubine užasa – negirati činjenice, genocide svoditi na općinski nivo, zločine minimizirati, a zločince razumjevati. E upravo su tako, dakle tvrdnjom da u Srebrenici nije bilo genocida, srpski predstavnici odgovorili bošnjačkom članu Predsjedništva, servirajući mu na volej tvrdnju da se pravda mora tražiti po međunarodnim sudovima, ako već ne može oko kuće. Usput su obesmislili i vlastitu prijetnju o kraju procesa pomirenja. Ne može se, jednostavno ne može, zavšiti nešto što nije niti započelo i to iz jednog jedinog razloga: nespremnosti da se drugima prizna pravo na žrtvu i osudi zločin počinjen u vlastito ime u čemu, istina, Srbi nisu jedini, ali jesu prvi.

„Ne možeš, kao Srbin iz Hrvatske, pravdati etnički čistu Republiku Srpsku a žaliti se na nestanak Srba u Hrvatskoj. Ne možeš, ako si Hrvat iz Hrvatske, biti sretan zbog toga što u Hrvatskoj gotovo nema više Srba, a izražavati zabrinutost zbog toga što Hrvata nema u Republici Srpskoj i nestaju iz Federacije. Kao što ne možeš, ako si Bošnjak iz Sarajeva, ožaliti Srebrenicu, a braniti Cacine zločine. To – dobro je kad mi njih, loše je kad oni nas, mi njih jesmo, ali je to bilo opravdano – je barbarstvo“, kazao je u jednom nedavnom intervjuu pisac Andrej Nikolaidis.

Ako je tako, a jeste, onda ne treba strahovati od mogućnosti da revizija malih šansi za uspjeh usput prekine i proces pomirenja. Drugačije rečeno, nije pitanje ko nas, bre, zavadi, već ko nas je to pomirio i kada, ali tačno.