Kriza za budućnost

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam bio tog dana u parku, vjerojatno sam, što bi političari rekli, imao ranije preuzetih obveza. No, gledajući snimak postavljanja Bruce Lee statue tog studenijeg novembra nego što su današnji studeni mjeseci, a bješe godina 2005., pomalo sam se, što bi u Mostaru rekli, sjeb'o. I to sjeb'o na više načina.

Golemo je, opet što bi Mostarci rekli, iz današnje perspektive vidjeti Veselina i Ninu, kako zadovoljno poziraju pored zlaćanog kipa, a iza njih razvijena tada prilično na mladu uspostavljena zastava Bosne i Hercegovine. Oduševljena gomila frenetično plješće, osjeti se u zraku neka nova vibra, dovoljno jaka da je prizemljila bez problema i pokojnog Richarda Medića, koji je na drvetu tražio bolji pogled na događaj.

Oba jaja Malog zmaja

I tako, makar su starćani Mostarci, svih fela, uzrasta i mjesta rođenja, škripali zubima i nisu kužili tu zajebanciju sa Brus Lijem, jer nije se valjda zbog toga ratovalo, priča o ujedinjenju grada po jednom od idola jedne prohujale, ali još uvijek zajedničke mladosti, u ovom traumatiziranom gradu, i nije se činila promašeno.

Rekoh, tek je sedmu godinu brojala nova zastava Bosne i Hercegovine, dovoljno dobra da svima ovdje udahne barem neku nadu, ako ih već nije gladila u ratu zapečačenim identitetom. Priča o ulasku u Europsku uniju za desetak godina, skupa sa Hrvatskom, držala je vodu. Visoki predstavnik žario je i palio, koristeći Bonnske ovlasti smjenjivao je kako je htio i koga je htio, a jedna od žrtava bio mu je i sam Dragan Čović, tada legalno i legitimno izabran član u Predsjedništvu.

Pisalo se i tada kako nema demokracije u nametanju, ali jači je bio zamah koji je ljudima obećavao mnogo. Nevladine organizacije nicale su kao gljive poslije kiše, jedan solidan broj mojih prijatelja i poznanika radio je za strance, bilo da su bili neki staff u OSCE-u ili neka druga poluga u utjerivanju zapadnih načela na brdoviti i mnogo džombasti Balkan.

Zamašnjak iz gimnazijskog parka

Ostatak je krenuo raditi kod privatnika ili su sami postali privatnici. Prva dobra lova, prva nova auta, prvi krediti za prve stanove, prve menadžerske bolesti i apaurini. Nazirali su se prvi freelanceri, IT stručnjaci, nazirao se život vrijedan življenja, okolo je sve bujalo u potrebi da se dadne zamah svojoj vlastitoj inicijativi. Počeli su nicati novoizgrađeni prodajni centri, prve novogradnje nakon rata, a ugostiteljstvo doživljavalo vrhunce. Pizza je i dalje bila s majonezom, ali se činilo da nema gdje je nema.

Na televiziji je igrala Viza za budućnost. I čitava Bosna i Hercegovina znala je, barem za Rileta. I većina je ljudi u Federaciji znala što se događa na Federalnoj TV. Ili na BHT-u. Mostar nije bio u krizi, makar uvijek latentno krizni grad. Reprezentaciju Bosne i Hercegovine vodio je Blaž Slišković i svojim legendarnim šarmom učinio je teške teme puno lakšima. Neke velike pobjede i umalo plasman na SP u Njemačkoj, uz nezaboravnu „Bola, reci Balji da se ne zajebaje!“ učinile su navijanje za Bosnu i Hercegovinu realnom opcijom mnogima. Barem kao dokaz dvojnog državljanstva.

Nekoliko godina kasnije i nekoliko poteza mačem Visokog predstavnika – i Bosna i Hercegovina ulazi u, rekli su mnogi tada, posve novo doba. U Republici Srpskoj pada SDS, član predsjedništva Radmanović sjeda u Predsjedništvo.Haris Silajdžić ispred Stranke za BiH do nogu tuče prvog čovjeka SDA, pokojnog Tihića, a i Hrvati imaju pluralizam, makar su stranke uglavnom zdesna.

U ringu su prepolovljeni HDZ, onaj sa prefiksom BiH živi teške dane, onaj s prefiksom 1990 ima potporu čak i iz Zagreba. Još uvijek je živ HSP, a sa Širokog Brijega, uz zapadni poguranac, skoturala se Stranka Radom za Boljitak, nominalno ne nacionalna, nego multietnička stranka, ali sa kandidatom za Predsjedništvo iz hrvatskog naroda.

Matematika za glupane

Šušur, gužvu i kopanje očiju na hrvatskoj strani spektra koristi SDP i gura kao kandidata mlađanog Željka Komšića, ne bi li barem tako, Hrvatima sazad, zgrabio barem neku polugu vlasti. I to, eto, i uspijeva. Trijumf Komšića tada nije bio rezultatski velik, više mu je pridonijelo čambanje Ive Mire Jovića i Bože Ljubića, skupa sa odlijevom glasača Lijanoviću i Jurišiću, sve redom danas skoro zaboravljenim političkim asovima, ali igra se zaboravlja, a rezultat pamti, zar ne?

Uglavnom, Viza za budućnost i dalje se emitirala. Željko Komšić čak je dolazio i do Hrvatskog doma Herceg Stjepan Kosača. Bosna i Hercegovina se sve više integrirala, tržište je radilo svoje u sjeni činjenice kako stranci ovu zemlju drže čvrsto u zagrljaju, a Visoki predstavnik i dalje vedri i oblači.

Mostar još uvijek nije bio u krizi, a činilo se i kako nikad više neće ni biti. HDZ BiH je imao gradonačelnika i činilo se to sasvim dovoljnim na simboličkom planu, baš kao što je simbolički SDP bio zadovoljan jer je vjetrić socijaldemokracije stigao u Predsjedništvo. Općenito je Westendropova zastava potisnula sve ostale u ovoj državi i to je, činilo se, bilo to. Europa nam je zavodnički dihala za ovratnik, što bi rekao Zoran Predin u vrijeme Lačnog Franza. No, povijest nas je naučila kako od 2008., pa onda i 2010., ništa više neće biti isto.

Merhaba Hamo, pomoz'bog Rile!

Ja, i? Prije nekoliko dana otišao je Bruce Lee. Onog Vesu i onog Ninu, pogotovo pod zastavom Bosne i Hercegovine, vjerojatno više nikad nećete vidjeti. Gomila oduševljenih iz one gomile više nije ovdje. Rasule se ambicije po svijetu. Gomila onih koji su bili u NVO sektoru ili radili za strance sada baulja Europom ili su se priklonili nacionalnim projektima, ne mareći što im netko još uvijek dobaci sa strane da su se prodali. Para je para, a pare su sve, zar ne?

Ni Richard Medić, pokoj mu duši, nije više s nama. Jedan od, u međuvremenu rijetkih simbola koji nisu ničiji, uputio se u nepoznatom pravcu. Zagrlio ga je možda netko pod okriljem noći, kao što mostarski strastveni zagrljaji znaju biti. Završio je na kakvom otpadu, kao što mnoge mostarske ljubavi znaju završiti. Pretopit će ga netko, baš kao što je optimizam iz studenog mjeseca prije 19 godina u međuvremenu pretopljen u osnovne kemijske elemente iz kojih je nastao.

A osnovni elementi su, valjda, i licem i naličjem sve ove naše zastave koje se vijore u inat drugom, a koje su, u međuvremenu, onu Westendorpovu državnu učinile prvoplasiranom drugom. Stavi je da nam ne zamjere i slične fore.  Visoki predstavnik više ne žeže ognjem i mačem, sada toplim riječima, da ne bi koga previše uzbudio, šapuće kako bi, eto, trebao nešto i nametnuti. Ili to učini „na buku“.

Potpuno je svejedno je li SNSD ili SDS, danas gotovo pa vanjska politika RS-a prema ostatku države se zna i čvrsta je k'o beton. Na vazda isto razočarenje iz Sarajeva. Hrvatski pluralizam sveo se na tumačenje je li HNS društvo jednog lica ili HDZ-ova istoznačica. Onog HDZ-a koji je u međuvremenu opet glavni HDZ. Na još jedno razočarenje iz Sarajeva. I neki ne bi priznali ni za živu glavu da je to i plod inata zvanog „E, da znate, birat ćemo vam Komšića!“.

Inat plus inat su dva inata.

A mnogi ne bi ni za živu glavu priznali da će Mevlana kad i legitimni hrvatski član Predsjedništva. Znači, uglavnom nikad, ako se nešto golemo ne promijeni. Jer smo se, u međuvremenu odvikli dogovarati, ako smo ikad i znali.

Odnosno, ako svi naši dosadašnji dogovori nisu bili uz zavrtanje ruke ili prihvaćanje odluka odozgo. Drugim riječima, da citiram staru komšinicu Muntu - kad inat tjera inat, jebe miš kokoš, pa se rodi dajguz!

A Mostar? Nazivno otkočen, ali i dalje u ukočenoj Federaciji, nakon što nas je napustio Bruce Lee posve jasnije ćemo vidjeti kako smo u međuvremenu podignuli spomenike koji niti su zajednički, niti su svestrani, a niti se svi na prvu vide.

I već je posve jasno kako će naredni izbori biti borba spomenicima, zastavama, povijesnim činjenicama i klasicima rocka iz ranih devedesetih, koji će zaglušiti bilo kakvu drugu muziku.  Zaželjet' će se možda park Bruce Leeja, ali Malog zmaja biti neće.

A Viza za budućnost? Ako se dobro sjećam završila je 2008., kada to više gotovo nitko nije niti primijetio. Zamijenio ju je Lud, zbunjen i normalan, s tim da je ovaj zadnji, dakle normalan, isto u međuvremenu otišao napolje. Većina mojih frendova otišla je iz zemlje, a ne zovu se svi Jure, Antonio ili Marko. Većina mojih frendova sada su samo likovi s fejsbuka, otuđeni, ljuti i rasijani, utopljeni u masu nostalgičara bez razloga i nacionalista na daljinu, kakve fejsbuk već uspjeva uzgojiti.

Većina mojih poznanika i prijatelja sa zapada ove zemlje, a Zapad počinje negdje na Balinovcu, ako ne već i na Bulevaru, koji još uvijek i s namjerom čvrsto stoje ovdje, danas bolje znaju tko je Rada Borić nego Elvedin Konaković. Znaju nabrojati barem deset ljudi u sazivu Hrvatskog Sabora, a ne znaju tko njih predstavlja u Federalnom ili Državnom. Znaju tko je Baby Lasagna i voli li stvarno lazanje, a nisu sigurni sudjeluje li Bosna i Hercegovina na Eurosongu. Nemaju pojma ili su tek, eto, načuli da Bosna i Hercegovina igra opet neki baraž.

Sretoh je u baražu, na popodnevnoj kavi

Hajde, barem nas Europska unija hoće. Navalila. Samo da nešto malo učinimo, pa će početi ljubavnu vezu s nama. Kao Neda iz pjesme Parnog Valjka. Pomalo posustaje, nasmrt se dosađuje. Nije više ohola, sada lako kaže da.

Ali, bojim se da ni mi nismo više oni stari. Bojim se da smo mi malo veća množina nego što ta dva slova jesu. I da ta množina odavno nije u jednini. Ako je ikad i bila.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.