Očigledni očevid

Schroedingerova mečka

Nemojte ovo nikome reći, ali ponekad osjećam kako ćemo, puno prije nego u velikim povijesnim knjigama, završiti u nekom napornom udžbeniku, recimo, Fizika za VIII razred.
Kolumna / Kolumne | 22. 02. 2024. u 09:30 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Niste morali biti baš neki ljubitelj fizike tokom školovanja, čak ste mogli biti od onih koji su prečesto markirali nastavu (pozdrav legendarnom profesoru Stojiću!), ali svakako ste barem nekad čuli za Schroedingerovu mačku. Da, to je ona mačka koja, garibica, čuči u zatvorenoj kutiji, pored nekakvog opakog, radioaktivnog otrova, koji, pak, uvjetuje neke kvantne situacije u kojima je maca mrtva. Ili, možda, ipak nije.

Dosta toga ovisi o slučajnosti raspada atoma, ali i oku promatrača, koji virne kroz rupu u kutiju. Ovisi dosta i o trenutku u kojem on proćuri unutra. A bome i o mnogočemu drugome što uvjetuje da promatrač vidi mačku živu. Ili mrtvu. Nikad oboje!

Mislim da sam vidio cica macu!

Schroedingerova mačka je u moju svakodnevicu ušla u studentsko doba, kad smo prvi put, obično vireći prvo kroz grlić boce, zagledali u egzistencijalni paradoks. Jedan moj frend, koji je danas toliko daleko da ne znam ni jesmo li uopće više prijatelji, znao je do duboko u noć objašnjavati kako je upravo Schroedingerova mačka dokaz kako postoji onaj drugi svijet.

Objašnjavao bi – postoji dimenzija, drugi vid postojanja - u kojem si ti zapravo živ, ali svi ovi ljudi oko tebe, koji su te ispratili na vječni počinak, sigurni su da si mrtav. Čvrsto je vjerovao kako se može biti živ, a da si za sve ostale žive zapravo mrtav, ali da sam sebi ne možeš biti u isto vrijeme i jedno i drugo.

Uf! Komplicirano? I jest. I nije. Reći će neki zlobni tradicionalisti ovdje – a tko će drugi nego Austrijanac, baš smisliti taj, ljubitelji životinja bi danas rekli, jako okrutan pokus s mačkom (iako tokom istog, garantiram vam, nijedna maca nije stradala, jer u pitanju je mislena akrobacija)?

I kome će drugo pasti na pamet da može stvoriti ambijent, pa makar i samo u domenu mislene eksperimentacije, gdje maca može biti i živa i mrtva, ali nikad oboje u isto vrijeme, a kakva je – to da ovisi o oku promatrača? Eto, ta Schroedingerova mačka je temelj istoimenog paradoksa, a paradoks je česta riječ u opisivanju jednog drugog pokusa – onog u kojem trenutno živimo.

Medo Brundo, ne ponašaj se ludo!

Da mi je netko rekao da ću jednog dana biti sudionik velikog eksperimenta, puno većeg od jadne, male Schroedingerove mace, ako bih ga uopće uspio razumjeti, vjerojatno bih ga spucao štocem u glavu. Ne znam točno tko je "fizičar" koji je smislio eksperiment, vjerujem kako je na ovako velikom projektu sudjelovalo više njih, ali princip je, u osnovi, isti kao kod Schroedingerove mačke – otrov u kutiji može biti aktiviran, ali i ne mora biti. Sami zaključite u kakvom stanju je ova naša, puno veća kutija u kojoj je sve plod slučajnosti. A možda i nije.

Bosna i Hercegovina kao svojevrsna Schroedingerova, pa haj'mo reć' – mečka! Igra mečka. A možda i ne igra. Nikad oboje. Oko promatrača i otrov koji se aktivira daju jedan zaključak. Drugo oko u doba kada otrov možda miruje, dat će drugu viziju. Naš paradoks je prožeo čitavo društvo. U njemu je paradoks time veći što nije samo jadna životinja u pitanju, sve je ovdje u Schroedingerovom fazonu. Čitava Bosna i Hercegovina je jedan veliki paradoks.

Neki vide državu, suverenu i jaku, tisućljetnu i nesalomljivu. Drugi kažu – ne vide!  Jedni vide zajednicu triju naroda, drugi ne vide ništa osim građana. Jedni vide državu dva entiteta, drugi ne vide. Jedni bace pogled i vide Treći entitet, drugi bace pogled i kažu – nema ga unutra! Što god ubaciš u našu kutiju s našim otrovom, sve ide pod Schroedingerov paradoks.

Oku promatrača – heroj! Drugom oku – zločinac! Oku promatrača – Mostar je jedinstveni grad! Drugom oku – nije, podijeljen je! Jednom oku – granica postoji! Drugom oku – ne, ne postoji! Jednom oku – Armija je BiH časna i čista obraza! Drugom oku – Ne, nije! Jednom oku – HVO je agresor! Drugom oku – Ne, HVO je branitelj! Jedan pogled kaže – fašizam! Drugi kaže – ne, nije ovo fašizam! Jedno oko kaže – Eno ga, Komšić, moj predsjednik! Drugo oko veli – No, detsnot maj President!

Jedno oko - Skadar, drugo oko – Zadar!

I tako, možemo ovako do besvijesti. Svakodnevno imate primjere koji nekada, baš poput Schroedingerovog mislenog pokusa, graniče sa realnim, šetaju po rubu mogućeg i u domeni su krajnjih protežnosti matematike, tamo gdje prestaje stvarnost i počinje paradoks. Jedno oko veli – crno! Drugo  kaže – bijelo!

Eto, za vježbu, stavite bilo koju situaciju ili tvrdnju u ovoj našoj zemlji i odmah će vam se pokazati i ta druga mogućnost. Ovisno kakvo vam je oko i u kojem trenutku nešto gledate. Na svako da, ovdje postoji i čvrsto ne. A je li to plod slučajnosti ili ne, i sami znate. Ili ne znate?

Uglavnom, dok svakodnevno zurimo kroz taj mali otvor i pokušavamo vidjeti ono što se nadamo da će nam se pokazati unutra, možda bi nekako bilo bolje da umjesto da gledamo u jasno omeđenu kutiju počnemo razmišljati "out of the box". Možda Schroedingeru nitko tad nije rekao – dobro, ba, i ti i mačka i otrov i kutija! Ima svijeta i oko njih!

Izlaz za nuždu

Možda da i nama netko kaže kako stalno zurenje u kutiju nužno dovodi do navike i da svaki novi pogled prijeti da gledanje postane nepovratna refleksna radnja? Ako već nije.

Možda da nam netko kaže da stalno ponavljanje refleksnih pogleda u istu kutiju, jednom nužno mora "opaliti" i onaj otrov?

Možda da netko kaže kako je Schroedinger ipak Austrijanac – i kako kod nas ovdje nikad ništa nije bilo crno – bijelo. Nego imamo i barem pedeset nijasni sive? I da, osim kategoričnog da i kategoričnog ne, postoji i puno onih drugih varijanti – možda, vjerojatno, međutim, ipak i usprkos... 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close