Kruha bez motike, level pro

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dođu, naime, tako vremena kad stida nestane. Onda pohlepa, gramzivost i sve ostale "vrline" postanu društveno prihvatljive. I nestane pred njima svake granice, uruše se društvene vrijednosti k'o kula od karata, pa svaki potrči ravnati se po onim najbržima, koji su revolver smjelosti izvukli prvi i popeli se, poput kakvog petrodolarima pogonjenog kluba, naočigled sviju, iz donjeg dijela druge lige u sam vrh najtrofejnijeg natjecanja.

Kapacitet za jedva kvalificiranu radnu snagu postane tako ugledan član akademske zajednice, prosječan srednjoškolac priskrbi si tri diplome i zasjedne ne čelo velike firme, u normalnim okolnostima sposoban u vrh glave biti niži činovnik najednom je politički jak čimbenik, a sitan švercer ispliva kao veliki ekonomski stručnjak.

Društvene vrijednosti, one moralne pogotovo, grade se dugo i mukotrpno, umalo ne rekoh k'o mostarska dvorana. To je proces u kojem su koraci maleni, traže puno truda i zalaganja. I to s obje strane, i one koja gradi i one koja ima poriv da razgrađuje. Kod nas je proces došao jedva do pola.

Majstori, majstori

Čak i kad se društvene norme utjeruju uporno i sustavno, od malih nogu, napredak kroz jednu generaciju jedva je zamjetan. Pravi napredak traži, molerskim riječima rečeno, dvije, tri ruke da bi se vidjela promjena. Čak i nakon treće ruke znaju se nazirati pukotine. Mi smo došli do tanke treće ruke. I pale ljestve, s njima i izvođači radova. Pao i zid.

Obratno od izgradnje sustava, obrušavanje izgrađenog, svjedočili smo tome, zna biti munjevito. I uz silan prasak. I puno prašine. U oči pogotovo. Na kraju ostane privid sustava, izmaglica od prašine, a zapravo nikakav plan, nikakva želja da se krene iznova. Nikakvog pogleda u budućnost, osim stalnog plagiranja i parazitiranja po jedva vidljivim nosivim gredama svakodnevnice. Beskrajno zujanje ukrug oko šupka svijeta.

Naš se sustav vrijednosti urušio. Zid morala i stida urušio se po linijama onih istih pukotina koje su se nazirale ranije i koje je držao tanki sloj farbe. Jedna ruka, što  je malo, ili tri ruke, ali s lošom farbom, sto je bilo često.

Poriv je uvijek isti, mogućnosti se mijenjaju

I ranije su naši ljudi gledali da se zaradi kruha bez motike, da se zezne sustav i zaobiđe zakon. Lopov se oduvijek, na neki čudan način, ovdje cijenio više od profesora, pjesnika ili inženjera. I ranije su neki parkirali po zebrama i pločnicima, gradili bespravno i struju i vodu priključivali „na divlje“, pljucali za onima koji vjeruju u zakone, škole i da se dobro dobrim vraća.

I u ona vremena bilo ih je sklonih mitu i korupciji, zapošljavanju rodbine i prijatelja po partijskoj liniji, prelijevanju iz budžeta u svoj džep. Ali, nekakav zid koji sam spominjao dijelom ih je skrivao. Ili svojim većim dijelom im nije dao da ga preskoče.

A danas? Zida nema, puklo polje. A poljem u stampedu trče porivi, želje, namjere. Sve isto kao prije, no kako nema zida, nema granica, sve izgleda ludo i kaotično. Iz prašine urušenog u nebesa rastu nove veličine, brz obzira što im temelje ne drži armatura, za njima zijevaju široke mase sljedbenika, koje hoće svoj dio u igri neutemeljenosti. A oni što se još drže za nekakve temelje čine to mlako i kao da i sami u njih ne vjeruju.

Pusti sirotu na opću sramotu

Sve je bilo i prije, ali je danas umetnuto u pojačalo i pojačano na maksimum. Ono što je nekoć bila štela nekome da završi osnovnu ili srednju školu, s naglaskom na zanat ("pusti sirotinju, sevap je, hajde, šta fali?"), danas je lagano završavanje fakulteta, diploma iz automobila, nepostojeće zvanje. Isti ili slično tipovi ljudi, isti porivi, samo novi level.

I dok srednja škola bez pokrića nije bila tolika šteta, makar je bila sramota, kada govorimo o urušavanju visokog obrazovanja, onda govorimo o konačnom urušavanju. Nema dalje. Papir krije svaku nekompetentnost, šminka krije nered.

Nekoć si nekome na nezakonit način i uz mito pomogao da zadrži posao koji je već znao raditi, tako što si mu diplomom srednje pomogao da ga ne pomete neka prijeteća sistematizacija. I to je bilo grozno, ali se događalo. I toleriralo.

Danas, s potpuno istim koristoljubljem, uz ogromnu dozu tolerancije, sistematizacijom unaprijed upumpavaju ljude s lakom diplomom, popunjavaju pozicije i radna mjesta onima koji ne umiju. Grade krug povjerenja, a ne sustav jednakih mogućnosti.

Prvo im nađu posao, pa ih tek onda šalju po diplomu. Titula i zvanje postali su roba, a fakulteti buvljaci. U tom okruženju kojem smo svjedoci, ali i suučesnici, i onaj koji vrijedi zapravo ne vrijedi, jer mu je papir koji dokazuje vrijednost jednak kao kod svih.

Bljuv, pljuc i bljak!

I svega toga je bilo ranije. Nije palo s Marsa, samo je sada potpuno podivljalo i prekrilo nekada nedodirljive  nivoe. Zapravo, prekrilo je sve. Od dna do vrha, pa više i ne znaš što je vrh, a što je dno. Suštinske razlike nema.

Najgore je što nema moralnih vertikala. Onih po kojima bi se crtala armatura nekog budućeg nosivog zida. I nekih novih granica. Da ne može svaka njuška postati visoko dignut nos. I da u temeljima društva bude sustav vrijednosti, a ne sistem vjernosti.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.