Kultura sječenja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Moja generacija ima osamdesete kao sigurnu kuću. Kad god priča zaprijeti otići u ćorsokak, spas je u osamdesetima. Eh, kakvo je to vrijeme bilo…uzdahne se i previše puta, čini mi se više nego što same osamdesete zaslužuju, ali dobro, nisu one krive što su sedamdesete mnogima predaleko, a devedesete prošle u toliko bolnom užasu da i danas trneš na njih, kao vječna tupa bol u šestici dolje desno.

Dijelimo osamdesete, ja, Vaha, Šećo, Oblo, Ćoško i ostali, ne samo međusobno, nego i sa starijima od nas. Osamdesete su, naime,  zadnje zajedničke godine svim generacijama rođenim u Jugi i kao takve zadnje utočište za kafansku priču unutar civiliziranog razgovora. Osamdesete su i njima sigurna kuća u kojoj pucketa vatra i nema krvi na šakama, a staklene čaše i flaše još uvijek mirno stoje na stolu i prate pražnjenje sadržaja.

Gdje ste bili kad smo bili?

Zajedničko sjećanje, opća mjesta odrastanja uz filmove, glazbu, stripove i crtani film u sedam i petnaest,točno petnaest minuta prije Dnevnika,  još dok su dnevnici bili tek dosadna tirada o novim uspjesima socijalističkog čovjeka i naše planske ekonomije. Koju godinu stariji sve još povežu i sa prvim seksualnim iskustvima i služenjem vojnog roka u JNA i eto ti osamdesetih kao vječne teme ocvalih junaka. Par laži, par pretjerivanja, uz pokoju opću istinu – i večer učas prođe bez da smo se dotaknuli teških tema!

U mraku kasnijih godina osamdesete se čine kao vrijeme u kojem je sunce sjalo više nego ikada, pa i sam, ponekad, zanesen varljivim igricama mozga spreman sam reći kako se ne sjećam da sam u osamdesetima ikada pokisnuo ili bio loš pod pritiskom sivog sumornog neba.Svaka slika iz osamdesetih presijava se na proljetnom suncu, svako sjećanje zagrljeno je optimizmom dražesnih pupoljaka svibanjskih, čak i smrti dragih ljudi iz osamdesetih izgledale su nekako dostojanstveno, kao da i same imaju više smisla od svih smrti nakon njih.

Naravno, osamdesete su daleko od mita kojim smo ih obgrlili. Budimo realni, pamtimo samo lijepe stvari. Djetinjstvo, mladost, ekskurzije, prvu ljubav i samo pobjede voljenog kluba. U osamdesetima leđa ne bole, svi zubi su na broju, od bora postoji samo Đorđević, koji je još uvijek samo frontmen rock grupe.

Šaljive štorije iz Istorije

Kad se dobro zavučem u okrajke sjećanja izađu i iz osamdesetih loše vibre, siva jutra sa sivim ljudima sivih lica, redovi u kojima ispred mene smrde likovi čekajući kruh i mlijeko koji još ne stižu, šećerne table kao loša imitacija slatkog djetinjstva i sve ono što će vam navesti svaki iole zagriženiji protivnik mita o jugoslavenskoj dolceviti. Osamdesete su, baš kao i bivša zemlja bile slojevite, čas olovne, čas naivno optimistične, Olimpijada se tu nadvikivala sa mitinzima i štrajkovima, a 100 njemačkih maraka sa sve većom masom bezvrijednih dinara.

Ali, ma kakve da su bile, osamdesete su nam još uvijek zajedničke. I kao takve s godinama dobiše mitski status, oslobođene tereta nasljeđa, otkoštičene od masovnih grobnica, ražalovane vojnih pošasti iz devedesetih, osamdesete su Šangri – la moje generacije. Mitsko mjesto odmora za umorne duše. I ne samo nas iz sedamdeset i neke, nego i mnogih generacija prije nas. I toliko smo se odali mitu, jer drugog nemamo, da im sve opraštamo. Pa i to što bez osamdesetih ne bi bilo ni devedesetih. U svakom smislu.

I tako, nađemo se ja, Vaha, Šećo, Oblo, Ćoško…karikiram, ali zamisli nas, eto, svih fela, pa oprezno, uvijek istim putem, gazimo kroz osamdesete, jer tu zmija ne ujeda. Devedesete vrebaju iza leđa, ali dok je živih osamdesetih, a žive jer im stalno dodajemo nešto novo, čak i ono što im ne pripada ili nije proživljeno, nema brige! Malo nepažljiviji izlet u devedesete ili, ne daj Bože, ove sad godine, odmah siječeš bijegom u osamdesete. I uzdahneš sjetno više puta, mnogo više nego li zaslužuju.

A gdje su vam zajednički temelji, rođaci?

No, što ćemo, kvragu, ako ih ponestane? Ili ako ponestane nas koji se ovako ili onako sjećamo? Biološki sat ludo kuca, sjećanje je sve slabije s godinama. A i mi smo sve manje važni. I mi i naše osamdesete.

Pa se pitam, što je sigurna kuća i utočište onih kojih su zanavijek zapeli u devedesetima? I što im je, pobogu, to zajedničko? Crtani film u sedam i petnaest metastazirao je u gomilu šarenih i agresivnih boja koje se povazdan navaljuju na ekrane. A s ekrana drito u glavu!