Lakišić je malo nervozan

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mi u Bosni i Hercegovini imamo ogroman problem s vjerskim zajednicama koje su sebi umislile društveni utjecaj koji ne bi trebale imati. Da se kao u Njemačkoj plaća porez na pripadnost vjerskim zajednicama, eto sami se upitajte koliko bi vas ostalo katolicima, pravoslavcima, muslimanima, jevrejima...

Ja znam da ja prvi ne bih, iz preko nekoliko razloga. Najprije, kada ti svećenik naplati celebriranje svete mise, a nije platio porez na dodanu vrijednost državi, onda tu nešto nije u redu. Najprije, koji je njegov opipljivi dokaz da je ostvario materijalni proizvod za novčanu naknadu koju si mu pružio? Drugo, jesi li ti dobio dedukciju poreza na tu tvoju duhovnu potrebu da daš nekome svoj novac za nematerijalnu vrijednost? Treće, na koji način svećenici objašnjavaju poskupljenje svete mise?! Da se blagoslov pravi u Ukrajini, možda?!

Ne, bez materijalnog okvira tu se mnogo štošta ne može objasniti državi. Istina je, riječ je o dušebrižništvu, nerijetko jednako vrijednom koliko je i rad psihologa. Ali ja sam nekako uvjeren da je i psiholog, za razliku od psihijatra, samo šupljak. A da ne govorim o nekim iskonskim pitanjima, koncelebriranju žena i drugim društvenim nejednakostima koje se promoviraju kroz religiju (ne i kroz vjeru).

Ovo, dakle, nije nikakav napad na religije, na vjernike, samo želim reći da se ne može utvrditi materijalna vrijednost rada i onda nemojte se, molim vas, gospodo i ni u kojem slučaju dame, miješati u društvena kretanja. E sad kad smo to utvrdili...

Sve što imam ostavljam samom sebi. Pantelija

Vakuf (vakıf) je utsrojstvo svojstveno islamskom državnom uređenju koje je bilo primjenjivano u vrijeme Otomanskog carstva. Svaki vakuf je imao svoje osnovne društvene elemente, kao što su džamije, groblja (haremi), osnovne ekonomske usluge poput zanatstva, ranog ugostiteljstva... Kako je vakuf kao uređenje lokalne zajednice baziran na osnovnim društvenim tumačenjima Kur'ana, a već je i samo Otomansko carstvo daleko nadmašilo industrijski i ekonomski temelj na kakvom su vakufi počivali tamo od sedmog stoljeća, moglo bi se reći da je već u 18. stoljeću i samo Otomansko carstvo počelo društvenu stagnaciju i lagani pad pred mnogo razvijenijim 'Zapadom'. Taj stari način uređenja bio je prevaziđen, a da je tako, posvjedočit će i reforme koje je Mustafa Kemal napravio u društvu, kako bi zaostalu ekonomiju i društvo Turske približio tim zapadnim ciljevima.

Nadalje, kako su vakufe u nas obilježavali prodori osvajača s istoka na Balkan, na isti način kako su Osmanlije porušili ili preuzeli ili prenamijenili kršćanske bogomolje i dvorce i lokalne građevine, tako su i skidanjem tog petstoljetnog jarma isto učinili i Slaveni. Došla je Austro-ugarska Monarhija, oduzela zemlju, napravila svoja uređenja, prenamijenila istaknute lokacije i jedan osvajač oteo od drugog, tko je tu nas raju pit'o, nitko ništa, briga nas.

I sad dolazimo do pitanja obitelji Lakišića, begovske familije koju bismo mi trebali poštivati jer je činila isto što i kolaboracionisti u vrijeme njemačke i talijanske okupacije, evo sad ću, samo da krenem. Njihove vrijednosti ničim nisu vrijedne u mojem životu, baš kao što mi ni Štefanijino Šetalište ništa ne znači, taman i da je Lenjinovo.

Pitanje Lakišića harema nitko nije potezao dakle 125 godina, pred Habsburzima, pred Karađorđevićima, pred komunistima i sad odjednom tu smeta zgrada od očito javnog kulturnog značenja, nekakvo kazalište jerbo ne nosi ime Lakišića Teatar ili Vakufsko Kazalište. Pitam se kako to nitko danas ne traži da se vrati veliki portret Josipa Broza koji je isto tako tu stajao i maknut je evo baš nedavno, dok nam je još u živom sjećanju. A taj neki harem, koji je tu nekada i bio i izmješten je prije nego je pradjed mog pradjeda živio... A da se mi možda vratimo na vrijeme prije iskrcavanja Noe na planinu Ararat?!

Čovek kad je živ, onda je visok, a kad umre, onda je dugačak

 Znači, kako vidite iz podnaslova, jedno vrijedi za ljude i carstva dok postoje, a kad više ne postoje, onda je drugi aršin. Tako isto i sa Otomanskim Carstvom i Austro-ugarskom Monarhijom i svim ovim što je uslijedilo.

Mi smo ovdje žrtve vjerskih institucija – od onih koje uporno sade križeve po brdima preko onih koje tvrde da je zemlja njihova dokle se vidi s njihovog groblja, a bome se s groba Alekse Šantića vidi do Gruda, i sve na kraju do ove koja tvrdi da je tamo neka livada njihova jer neki tamo beg oteo tu zemlju jadnoj slavenskoj raji kaurskog porijekla.

Mi uporno imamo isti problem sa svim vjerskim zajednicama, a ponavljam, većina vas bi se ispisala iz njih da vam se naplaćuje porez na dušebrižništvo, kao što je u Njemačkoj, Njemačkoj u koju se svi ugledamo jer je napredno europsko društvo od kojega svi možemo itekako mnoštvo naučiti.

Mi bismo sada trebali poštivati lokaciju nekog tamo harema izmještenog prije više od stoljeća, u vrijeme nekog drugog osvajača ovih prostora. Neka se Islamska Zajednica izvoli žaliti pravnoj isljednici Austro-ugarske Monarhije, Austriji, i kancelaru Alexanderu Schallenbergu pa ako od njih dobije pravnu zadovoljštinu, neka nas zaobiđu, jer mi ni luk jeli ni lukom smrdjeli.

Ali opet naglašavam, tu nema nikakvih kostiju, tu nema nikakvih grobova, tu nema čak ni fosiliziranih ostataka tamo nekih begova i raje i koječega, to je već prije stoljeće ili malo više bila najobičnija livada, da ne kažem gumno.

Što se mene tiče, bilo koja institucija koja je tu ishodila dozvolu, može da se gradi, a vjerujte mi, u samom središtu grada ja bih rado volio vidjeti neki suvremeni teatar da stoji nasuprot pseudomaurske Gimnazije, kao spomen razvoju i nadgradnji domaćeg društva. Ne bih tu nasuprot zgrade simbola učenja i sekularizma volio vidjeti ni crkvu, ni džamiju, nego naravno nešto što slavi čovjeka, a ne Boga. Bez namjere, opet, da unižavam vjeru, ali budući da smo sekularno društvo, ja bih radije nešto što može prikazati duhovni rad u državi prihvatljivom materijalnom okviru. Znači, da prostiš, teatar. Ili sportsku dvoranu. Ili barem cirkus.

Tata spalio Đenku

 Kad vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, i pritom jednako mislim na sve abrahamske religije, kad oni državi podnesu dokaze o svom materijalnom doprinosu, dakle neki opipljivi oblik na koji se može izračunati PDV, onda da im dignemo spomenik u vidu institucije u središtu grada.

Kad islamska zajednica u našoj zemlji ili katolička ili pravoslavna ili bilo koja prihvate sebi ravnim slavenske bogove neba i zemlje, života i smrti, oslikane i proslavljene u Partizanskom Groblju, kada prestanu učiti svoj pomladak da uništava i ruši, na sve moguće načine devastira mjesto na kojem doista ima kostiju, onda ću i ja kao sekularan pripadnik bosanskohercegovačkoga društva koji apsolutno nemam problem s religijom prihvatiti da je bila tu neka livada na kojoj je prije toga bio neki harem, neke begovske obitelji Lakišića, itd. itd.

Ako oni kao ovozemaljska institucija koja poznaje samo jednoga nebeskog Gospodina kojemu je Allah ime ne mogu prihvatiti da još uvijek ima među nama ljudi koji vjeruju u Ladu i Peruna (Prenja) i Velesa (Veleža) i Černoboga i Bjeloboga, a gaze po njihovim materijalnim spomenicima veličine dviju planina pokraj Mostara i zaklinju se njihovu imenu svaki put kad odu na utakmicu omiljenog kluba u crvenom... Ne, ne i ne! Nisu se udostojili da im društvo proisteklo iz tih istih slavenskih legendi i vjerovanja tako duboko usađenih u čovjeka s Balkana posveti i najmanje poštovanja vraćanjem nekog vakufskog placa od prije stoljeće i pol.

Molio bih, dakle, da se bavimo gorućim pitanjima važnim za nadgradnju života u Mostaru i Bosni i Hercegovini, obrazovanja, zdravstva, zapošljavanja, javnog prijevoza, energetike... a da se ne bavimo dotad neopipljivim da ne kažem transcedentalnim obmanama. Jer ako oni na račun nekog transcedentalnog prava budu povratili tu neku onomad livadu, onda Milan Tarot ima puno pravo da mu se daje plaća iz državnog proračuna.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.