Il' me ženi il' tamburu kupi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mnogo je bitnih stvari na stolu u ovoj zemlji, primjerice ovi ljudi u 'radnom' posjetu New Yorku, pa ovi što obećavaju do desetog mjeseca pred državni Parlament staviti najvažnija pitanja domaćih reformi, i onda da krenemo put Europske Unije. Ali oni kao da uporno zaboravljaju da su Sjeverna Makedonija i Albanija ispunile sve zadane uvjete, no još uvijek nisu dio unije.

Mislim da je Sjevernu Makedoniju na tom putu zaustavila sasvim banalna stvar – jedna automobilska nesreća u Bugarskoj. Bilo je to krajem 2021. godine, sjećam se jer sam pripremao jedan intervju u Skopju. U Bugarskoj, jednoj od zemalja koja osporava europsku budućnost Sjeverne Makedonije, s autoceste je izletio autobus i na mjestu se zapalio. Riječ je bila o vikend posjetu Istanbulu, sasvim privlačan izlet autobusom, za sve one koji se plaše zrakoplova. U nesreći je poginulo 46 osoba, najstrašnijom mogućom smrti, u plamenu. I da stvar bude gora, čak dvanaestoro djece među poginulima.

Bilo je to, dakle, vrijeme kada je Sjeverna Makedonija imala razloga biti ljuta na Europsku Uniju zbog odugovlačenja procesa prijma u zajednicu elitnih europskih država. I mnogi su razmišljali i popustiti, primjerice Grčka je i njima i Albaniji dala zeleno svjetlo, ostalo je nekih pograničnih pitanja otvoreno, ali je proces tekao, radne skupine su obavljale svoj posao.

Ali ova prometna nesreća pokazala je da navedeni autobus uopće nije imao valjanu licencu za prometovanje ili poslovanje, a korišten je za prekogranični promet putnika. Ako je išta zacementiralo Sjevernu Makedoniju izvan Europske Unije, onda je to u tom trenutku bila ta jedna prokleta licenca. Jer mislite vi da Nizozemci, svjetski oligarsi koji vole dijeliti pamet, ne gledaju svaku mrvicu, ne traže svaku dlaku u jajetu, kada žele neku od naših barbarskih zemalja isključiti iz elitnog društva? Pa samo se dobro sjetite što su oni učinili u Srebrenici, povukli su se, neka se barbari tuku međusobno. Nije to njihov rat.

Mi jesmo u fokusu Europe

Proteklih mjeseci previše se priča o Bosni i Hercegovini, ne zbog migracija stanovništva, ne zbog kofol otcjepljenja Miloradova, ne zbog šverca droge i oružja ili kakve druge strašne stvari. Mi popunjavamo svjetske naslovnice stravičnom sudbinom Nizame Hećimović, Enise Klepo, Klare Buntić...

Vi možda mislite da takvi slučajevi obiteljskog ili međurodnog nasilja nisu zanimljivi široj svjetskoj publici, ali samo se sjetite da je prije malo više od tjedan dana bila puna godina od tragedije Mahse Amini, a ona je bila samo mlada žena u turističkom obilasku, s pogrešno vidljivim čuperkom, jer u šiitskom islamu Kur'an još uvijek tumače kao da je možda osmo stoljeće nove ere.

Ovi naši slučajevi su itekako medijski atraktivni, prvi je tiktok ubojstvo žene, jedinstven slučaj u svijetu. Drugi je mlaćenje radnice samo jer je tražila plaću – sasvim upadljiva medijska priča u vremenu kada štrajkaju čak i filmski radnici, čak i autoindustrija u SAD-u. Treći je sportaš svjetskog renomea koji pretuče vlastitu ženu. Pa za Oscara Pistoriusa valjda svi znate, e to je takav isti slučaj.

Ako vi mislite da to sve ne čitaju i kojekakvi ministri vanjskih poslova Nizozemske (a njih spominjem jer su mala zemlja s puno 'pametovanja' drugim članicama) ili bilo koja druga europska članica koja će na osnovu svoje ksenofobije i drugih iracionalnih strahova stati na europski put prvoj islamskoj članici EU, koja će stati na put prvoj srpskoj zemlji u EU, koja će stati na put okupljanju Hrvata u jedan europski okvir... ne brinite, ima dovoljno mržnje prema nama Južnim Slavenima već najmanje stotinu godina, još otkako su nas zloporabili za Veliki Rat.

Ako vi mislite da će sve naše reforme izbrisati nasilje nad ženama, onda se doista grdno varate.

Crne, beživotne oči

Ne postoji nikakav razlog da jedna žena ne smije noću sama prošetati ulicom. Pobogu, ovo je slavenski istok, ovdje se ljudi ne zaključavaju čim iziđu iz stana, šta ja znam, do trgovine ili nešto. Ovdje kad sjediš pred kafanom, ostaviš u autu i ključeve i dokumente, pa i mobitel, ako je društvo dobro za priče pa ti mobitel ne treba. Ovdje djeca šetaju između stolova kafića, zajedno s psima i mačkama, nitko ne strahuje da će biti ukradena. Mi smo još uvijek malo misto, makar ponetko razmišlja o velikim stvarima.

Ali ja ne razumijem da vi kao očevi ili majke odgajate svoje kćerke da biraju grubijane, da biraju samo novac, prije svega. Vjerujte mi, znam vrlo dobro da me je vrlo malo žena uopće pogledalo u životu, a znao sam biti i mršav i debel, i tajnovit i glasan. Nikad ipak nisam odavao dojam nekog imućnog lika.

Istina, kao mladić sam vozio prilično ružna sportska kola, šta ću, volim osjetiti adrenalin koji pruža krstarenje krivudavim bh. cestama. I ta kola su privlačila žene. Ružna, mat crna, pljosnata, široka, sa ogromnom prokrom cijevi umjesto auspuha (cijev je tu bila ukrasna, u njoj se krila obična rora). Ali sve žene koje bi mi tada prišle, jeste, ja sam smotan i ne znam prići ženama, sve bi se one ohladile već nakon prvog pića. Ja sam još od mladosti odavao energiju skrbnika, čovjeka koji najradije sjedi kući, pred kompjuterom ili knjigom. Čovjeka koji uspavljuje pse i djecu. Čovjeka koji se rado i glasno smije.

Nemojte misliti da nikad nisam podignuo ruku na ženu, ima jedan filmski snimak na Federalnoj Televiziji, oni ga često ugrade u priloge o nasilju nad ženama. Jeste, to je bila gluma.

Ali smijem li vam reći kako sam se tada osjećao. Nekoliko puta smo ponavljali jer nije bilo uvjerljivo. Nju je opucao adrenalin već prilikom prvog pokušaja, ali sam ja zabušavao, ne znam, nisam se osjećao čak ni ljut na prijateljicu. I nije išlo. I kad sam nakon nekoliko puta prelomio, probudio bijes u sebi i oštro je zgrabio za ruke, zamahnuo pesnicom...

Vidio sam njenu dugu kosu raščupanu po zidu, vidio sam njezine inače lijepe smeđe oči širom otvorene, sa zastrašujućim pogledom istinskoga straha, potpuno raširenih šarenica. Kao sablast. Ta sablast je bila slika mene kao nasilnika. Makar je to sve bila gluma, ja sam ugledao sebe u njenom licu, kako se trese od adrenalina, ja sam vidio sebe kao zločinca.

Ja sam se tresao i pobjegao, makar su se svi zadovoljno smijali. Makar je to bila gluma. Vidio sam sebe kako se nikada prije nisam vidio. Crni mat auto mogao se razotkriti već nakon jednog pića, ali to što svaki muškarac krije ispod površine...

Svaki od nas treba raditi na sebi. Učite iz svojih osjećaja, ako vas nervira Facebook, X... ugasite račun. Ako vas nervira posao, nađite drugi. Bolje je manja plaća nego stres. Jer plaću ćeš svakako potrošiti na stres. Ali ako vas nervira supruga, ne podižite ruku na nju. Te šarenice u očima, koje nestanu od straha, s razlogom je to. Taj iskonski strah, ne želite to vidjeti u nečijim očima zbog sebe ili svog djelovanja. Vjerujte mi na riječ. Kazne zatvora, sudske zabrane, sve je to bezveze kada ugledate taj strah, kojem ste vi uzrok. To je ubilo Nermina Sulejmanovića. Ne strah od nekakvog zatvora i nečega. Te oči Nizamine su ga proklele.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.