Nespojive činjenice

Paklena naranča

U Bosni i Hercegovini vlada kriminal i teror. Radnika možete natjerati da ostane na poslu samo palicom, to ipak govori nešto o Paklenoj naranči u kojoj živimo.
Kolumna / Kolumne | 09. 08. 2023. u 08:55 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ja sam se sinoć natjerao pogledati Paklenu naranču (A Clockwork Orange), svi koji znate tko su Drugi, znate da je to distopičan i konfuzan film od kojeg realno izgubite dva sata života. Mislim, neka je remek djelo, ali neka remek djela jednostavno služe da bi ti mučila psihu.

A povod je nasilje. Normalna osoba ne može razmišljati o nasilju bez gnušanja, ili je to možda samo opran mozak, naveo bi nas Kubrick da razmislimo. Možda smo samo uvjetovani da o nasilju mislimo s gnušanjem, možda je to kolektivno zlostavljanje vlasti usađeno u našu podsvijet još od malih nogu, dok smo pili mlijeko, super-mlijeko koje bi nas osnažilo za kasniji teški posao.

Atena je ravna ploča

Ne znam što će sve izići na vidjelo zbog Atene, istina je da se iz minute u minutu pitanje nasilja u Ateni pokazuje kao niz propusta do mjere da čovjek počinje razmišljati o ravnoj ploči. Zašto bi se netko oglušio na upozorenje da prema Grčkoj putuju skupine BBB-a, naoružane do zuba?! Postoje dokazi da su granične službe izvijestile nadležne o njihovom kretanju.

Zašto bi netko pustio kombi pun hladnog oružja preko graničnog prijelaza?! Zašto se sve događa noć prije zakazanog susreta Dinama i AEK-a?! Milijun je pitanja koja vas navode da razmišljate o Paklenoj naranči – koja je svrha nasilja i jesu li osuđenici samo pogrešno uvjetovani, da podsvjesno reagiraju na neke signale.

Mi svi znamo tko su BBB-i, čitali smo o njima u novinama, slušali o njihovim posljedicama u medijima, dosta nas ih je gledalo i vlastitim očima. A zapravo, BBB-i nisu ništa drukčiji od sličnih ultraskih skupina širom Balkana, pa i šire. Europu je svojedobno iznenadilo kako su Grobari napravili rasulo u Italiji, a onda smo saznali da postoje bratimljenja među određenim ultraskim grupama, i da su Crnobeli fanovi bliski s fanovima Rossonera.

S druge strane, ma koliko grobare prati status najgorih, koji su od američkih medija dobili još 2009. godine kada su smrtno ranili protivničkog navijača, oni su podijeljeni i ne kontroliraju Beograd, veći dio mape grada pokrivaju Delije, ujedno i omiljeni vokalni sastav aktualnog srbijanskog predsjednika.

Mi smo već imali svoje neslavne epizode s Vedranom, gotovo opjevane sukobe navijača Brazila, Turske, Hrvatske, Srbije... Ali ja bih rekao da se može stvoriti pozitivna atmosfera oko navijanja za nogometni, hajde da ne kažem bilo koji sportski klub.

Ajmo! Ili pijetet?

Pogledajte primjer Ultrasa, je li, mostarske skupine navijača Zrinjskog, za koje ne možemo reći da su nasilni u borbi za europsku jesen. Zapravo, na utakmice se ide masovno, ulaznice su rasprodane i sve izgleda kao neki preporod šire javnosti. Nikako se ne mogu oteti dojmu da je sve posljedica utjecaja jednog jedinog čovjeka – Kabirija, koji nas je počeo 'podučavati' humanosti.

Iako još ne razumijem tu opsesiju crnom bojom, možda samo neki fetiš, šta ima veze, i ja volim ljubičasto, ali ovaj čovjek nam je počeo pokazivati vrhunsku kulturu, počeo nam je pokazivati Schindlerovu listu, upirati nam prstom u vlastite slabosti, poput imena nekih ulica... Ja koji ovako volim sjesti u kut prostorije i sve promatrati da ne kažem s visoka, ali ne krijem da sam 'wallflower' nekako se osjećam da nas se pavlovljevski uvjetuje. I to čak nije ni loše, bit ću otvoren.

Naša je Paklena naranča postala previše izražena do mjere da smo počeli cijeniti nasilje. Kada žrtve Heliodroma dođu položiti vijence, naiđu na 'nalog da ih se ne pusti'. Kada se prave backgroundi za žrtve Oluje i Bljeska, onda se koriste žrtve Srebrenice uz fejk objašnjenja da je patnja patnja. Pa kako nije patnja bila patnja početkom srpnja?! Osjećam se da smo još od kraja 1980-ih ispranih mozgova i da se poput Paklene naranče i Drugija trebamo 'otrijezniti'.

Naime, sukob BBB-a i navijača AEK-a, pojma nemam ni kako se oni zovu, mene je Bog blagoslovio s dvije lijeve noge pa nemam sklonosti prema krpenjačama, više prema Beethovenu i 9. simfoniji... njihov, dakle, sukob nije slučajan. Koga Boysi imaju za uzore?! Jesu li to ljudi koji su pronašli rupe u međunarodnim sporazumima Hrvatske pa se od zakona kriju u susjedstvu?! Je li to njihov Dinamo, koji kaže da nemaju pravnu ni bilo kakvu odgovornost za smrt i nasilje u Ateni?! Kako nemaju, pazite, ja se živo sjećam Ultrasa jučer i Ultrasa danas, to nije ista skupina fanova Zrinjskog.

Klub nasilje potiče ili slanjem priopćenja o nepostojanju pravne odgovornosti i cijepanjem dresova, vječnim povlačenjem po sudovima čelnih ljudi kluba... ili možda ukazivanjem na Jom Hašou, pazite, to su dijametralne poruke nogometa, suprotstavljene koliko i sviranje američke himne na početku svake utrke Nascara i poruka 'We race as one' Formule 1.

Oteti se dresuri možda

Ne mogu se oteti dojmu da smo već desetljećima uvjetovani na nasilje, da nemamo pravo izbora. Pazite, mi se divimo vlasnicima benzinskih crpki u kojima premlate mladića koji odluči dati otkaz, ili vlasnika hotela koji premlati recepcionarku koja odluči dati otkaz.

Činjenica je da je u Bosni i Hercegovini premalo radne snage, ali je isto tako činjenica da je i ogromna nezaposlenost. Te dvije naoko nespojive činjenice su usko povezane – u Bosni i Hercegovini vlada kriminal i teror. Radnika možete natjerati da ostane na poslu samo palicom, to ipak govori nešto o Paklenoj naranči u kojoj živimo.

Ovo nije, na žalost, samo pitanje BiH. Jednako zlo je usađeno duboko u hrvatsku, srbijansku, crnogorsku, makedonsku javnost. Teror, ili da vam prevedem, strah. To je ta dresura kojoj smo podčinjeni. Svi oni koji podignu glavu, odsjeku im je. I to se moglo opravdati u otomansko ili austro-ugarsko doba, ali danas je 2023. godina. Imamo Internet. Imamo umjetni mozak u džepu.

Krajnje je vrijeme da kažemo ne nasilju. Ne borbi, ne sukobu, ne govorim ja ništa o pravednoj borbi za prava. Govorim o nasilju. Jer ono nema svrhu i uvjetovano je ponašanje. Genetičari su davno utvrdili da ženke ne preferiraju nasilne mužjake, nego snažne i samostalne. A snažni i samostalni muškarci ne bodu mladiće po prelijepoj Ateni, snažni muškarci ne tuku recepcionarke. Snažni muškarci slušaju Devetu od Beethovena (dobro, ovo zadnje ne moraju).

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close