Jesi li ga osjetio?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najvažnije pitanje u životu svakog bosanskohercegovačkog muškarca vezano je uz vrhunac ekspanzije zemljine kore, tangentu podzemnih sila i konzistentnosti i elastičnosti zemljine kore. Naravno, ne govorim o homoseksualnim radnjama nego o najčešćem suputniku svih nas koji živimo u izrazito trusnom području na dodiru afričke i euroazijske ploče.

Većina nas starijih ima dobro urođen, gotovo instiktivan refleks da skačemo i automatski tražimo sklonište, skenirajući okolinu u kojoj se tog trenutka zadesimo. Mnogima je to dobro naučena radnja, još iz vrtića i osnovne škole, kada smo vježbali svakojake ludosti, poput skrivanja od nuklearnog napada ili u novije vrijeme tek iznimno korisno skakanje pod stolove u školama na riječ odgajatelja: Zemljotres!

Mnogi će za moju i starije generacije reći da se plašimo potresa, ali zapravo je to duboko usađeno znanje koje je gotovo pa jače od nas. I to se sve učilo u školama taman negdje do objavljivanja pjesme Druže Tito, mi ti se kunemo! od Zdravka Čolića (bila je i ona druga pjesma na toj singlici, ne sjećam se nje). Mislim, nema to dvoje nikakve konkretne veze, potresi i Broz, ali eto, potrefilo.

Potom je uslijedila društvena dekadencija potaknuta nacionalizmom i vjerojatno materijalnim interesima sa strane i nekako smo lagano prestali u vrtićima i školama vježbati sklanjanje pod stolove kad zatrese.

Druže Tito , mi ti se kunemo

Sve to se dogodilo 35 godina nakon Narodnooslobodilačkog ili u zemljama s ekranima u boji Drugog Svjetskog Rata. Konkretno razdoblje od 30-35 godina smatra se 'generacijom', odnosno jednim koljenom ili kako god to nazvali kada jedna, starija struktura obitelji, bude zamijenjena svježijom i punom ideja mlađom generacijom.

Činjenica je ipak da se generacija odrasla na emisijama Branka Kockice nije proslavila, sve ono što nam je ostavljeno u naslijeđe zaboravljeno je. Ratni zločini, opresija, bratoubilačka zvjerstva, vjerske netrpeljivosti, klanje i silovanje susjeda... Sve smo to ponovili samo nekoliko godina nakon smjene generacija, a mislim da postoji sasvim jasan razlog za takvo što.

Ono što znam od starijih, baš nekako tih godina kako nas je 'napustio' Broz, mi smo lagano počeli zaboravljati drugi jedan, puno bitniji, segment naše povijesti. Segment koji je čak većim dijelom preživio i zvjerstva '90-ih (s iznimkom primjerice 'Pesnice' na Makljenu). To je dio naše zajedničke patnje, koja je na žalost bila često interpretirana u okvirima kakvi su odgovarali Komunističkoj Partiji Jugoslavije, ali koja se ne može iščitati iz spomenika koje smo praktično zaboravili.

Spomenici poput 'Partizanskog groblja' ili Kozare ili Tjentišta (slučajno odabrani neki koji su meni osobno u živom sjećanju) ne pokazuju socijalizam, komunizam, antifašizam, a to će vam posvjedočiti svaki neutralni promatrač, nekakav arhitekt ili povjesničar ili bilo kakav zaljubljenik u brutalizam, konkretno socrealistički segment brutalizma.

Ovi spomenici u pravilu govore o golemoj patnji, je li, čak i samim svojim dimenzijama, i u pravilu se kroz njih može prolaziti, provlačiti, gledati ih iznutra. I tek kada posvjedočite takvom prizoru, iznutra, odvojeni od svakodnevnih vijesti, politike, komunizma, socijalizma, nacionalizma... tada tek možete primijetiti da oni u pravilu upućuju na nebo, nerijetko čudesnim procjepima koji govore posebnu priču, svevremensku.

Brutalizam ili transcedentalna opomena

Ovi su spomenici nerijetko podignuti na samoj lokaciji nekih povijesnih bitki ili stradanja i samim svojim izdizanjem u nebesa poručuju nešto čega bismo se ponovno trebali prisjetiti.

Nije Komunistička Partija patila ili stradala, to su ovi umjetnici jako dobro znali, ipak su to sve redom bili učeni ljudi, kipari, arhitekti, zavidno obrazovani ljudi koji su nerijetko govorili više svjetskih jezika. Patnja je to naroda, nepoznatih, bezimenih ljudi, od kojih su mnogi bili upisani u matične knjige tek kada su trebali biti upisani u školu ili nešto slično. Običnih stočara i ratara, tesara, klesara, drvosječa koji su pružili otpor nacizmu i fašizmu, koji su samo svojom patnjom izgradili ono na čemu počiva suvremena Europska Unija. To su ljudi koji nisu znali za toleranciju ili ksenofobiju, ali su znali pružiti bokal vode i komad kruha čak i najvećem strancu, danas bismo možda rekli migrantu.

Kada smo mi kao društvo, pritom ne mislim na Srbe, Hrvate, Bošnjake (tada se govorilo Muslimane)... Kada smo mi kao društvo zaboravili ono što nas je povezalo i ujedinilo u borbi protiv stranaca i zločinaca, tada smo otvorili vrata novim pokoljima. I pritom je sasvim svejedno govorimo li o više od osam tisuća stradalih Bošnjaka Srebrenice ili tri tisuće stradalih Srba Podrinja, svejedno govorimo li o zločinu u Ahmićima ili Trusini. Zločin je to koji je odgovor na događaje iz Drugog Svjetskog Rata ili čak prije, u začaranoj epskoj borbi između kolonijalista i nas samih koji se međusobno mrzimo, upravo zato jer nismo ništa naučili ni prošli put.

Ponavljamo greške predaka

Europski Parlament jučer se gorko prisjetio onoga što su oni propustili u Srebrenici – nijemo su 1995. godine gledali pakao na zemlji. I upravo zato ponovno svjedočimo paklu Buče. Ali to su sve lekcije koje smo zaboravili još 1980-ih godina.

Nije Komunistička Partija ratovala s nacistima nego seljaci, drvosječe, tesari, mesari, učitelji... Mi smo tada čuvali domove i obitelji od nezamislivog pakla kakav je bio Auschwitz ili kod nas usporediv Jasenovac. Glupo smo prestali držati ceremonije, polagati vijence, obnavljati ili dizati spomenike mrzeći KPJ. Ali tu su bili naši djedovi. Pazite, Srbi se danas redovito poklone na Kozari – uvjerljivo najviše imena na spomeniku Kozara su iz Dalmacije, možda dvije trećine ili čak i više.

Mi smo pogrešno povezali KPJ i Narodnooslobodilački. Mi smo danas pogrešno povezali SDA sa Srebrenicom ili SNSD sa Bratuncem ili HDZ sa Grabovicom.

Ne smijemo izgubiti sa horizonta da su to naši susjedi, prijatelji, naše prve simpatije, naši rođaci. Oni su tu patili, nije patila stranka. Nije petokraka bila upisana na čelu nekog seljaka koji je pronašao staru pušku i uperio je u okupatore. Nije polumjesec bio upisan na čelu Mustafe, Semira, Eseda ili Elvira Salčinovića. To su bili ljudi, to su bila djeca.

Plašim se da smo ponovno došli u razdoblje kao 1980-ih godina. Krenule su kampanje negiranja. Krenule su kampanje iskapanja kosturnica. Krenule su KAMPANJE. Kampanja znači samo jedno – kao što smo osamdesetih zaboravili da su ti spomenici bili našim djedovima, bakama, očevima, majkama, rođacima, prijateljima, tako počinjemo zaboravljati da smo i sada žrtvovali najvrjednije – ljudske živote, duše, intelekt, dosjetljivost, požrtvžovnost... radi nekakvih glupih priča o nacionalizmu, o četiri jezika južnoslavenska, o četiri vjere južnih Slavena...

Ne ponovilo se!

Aleksandar Vučić prije nekoliko dana je rekao da će biti 'mnogo gore u BiH nakon 12. i 13. jula'. Plašim se kampanja, plašim se negiranja, plašim se da će Europa ponovno nijemo gledati, a vi da ćete biti obmanuti, drogirani novim bajkama o Nebeskoj Srbiji, o izabranom Božjem hrvatskom narodu, o neprekinutim tekovinama dobrih Bošnjana Krstjana, o otomanskoj tradiciji...

Ne!

Mi moramo konačno napraviti zaokret u ovom svjetskom paklu povijesnog žrvnja koji se stalno iznova vraća da nas samelje. Progutati knedlu, pogledati se međusobno u oči, i možda drhtava glasa reći: Oprosti!

U glavama svjetskih think tankova danas se vrte ponovno neki globalni ratovi, naoružavaju se zemlje koje su do jučer bile ogrnute pacifizmom nakon pogrešaka iz Drugog Svjetskog Rata. Da, Njemačka kupuje borbene zrakoplove, Japan gradi rakete srednjeg dometa. A mi se još uvijek gledamo iskosa, još uvijek otvorenih rana iz 1990-ih.

Ja sam vidio i Potočare i Uzdol i Bradinu. Vjerujte mi, te majke i sestre i očevi i braća iste suze liju, isto si dlanovima pokrivaju lica u boli i patnji. Mi ne smijemo ponoviti greške naših predaka i jednostavno sve zaboraviti i pobrisati trideset godina kasnije. Mi trebamo biti generacija koja će konačno sebi priznati da jedni drugima nismo neprijatelji.

Jesi li ga osjetio? Jesi, jesi, osjetio si ti rat na svojoj koži, na onaj ili ovaj način. I ako ne pristupiš tom pitanju iskreno, otvorenih dlanova i srca, ponovit ćemo greške ranijih generacija.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.