Držte lopova!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Visoki predstavnik Christian Schmidt, nakon posljednje uredbe o poništavanju odluka Narodne skupštine Republike Srpske, pri čemu je koristio takozvane Bonske ovlasti, sve više nalikuje pijanom revolverašu s Divljeg Zapada koji ono malo preostale municije troši pucajući u kartonsku maketu Milorada Dodika.

Njegovi pucnjevi s oduševljenjem su dočekani u sarajevskim medijima i među političkim strankama koje su se nakratko složile po tom pitanju, kao i u djelu tradicionalno neobaviještenih i tupavih hrvatskih medija.  

Plastični pištolj

Radi se o iznuđenom potezu Milorada Dodika: umjesto da se pozabavi notornim Ustavnim sudom koji je samo jedna u nizu od plastičnih pušaka iz arsenala međunarodne zajednice, a ne ozbiljna institucija čija je zadaća štititi Ustav, što on zapravo nikada nije ni bio, Schmidt hoda uokolo s plastičnim pištoljem, poput kakvog postapokaliptičnog Mr. Beana, misleći kako ga netko doživljava ozbiljno.

Usprkos zdravom razumu, Ustavni sud će ostati u istom sastavu, s tri stranca koji o ovoj zemlji znaju malo ili nimalo, jer je njegova uloga svih ovih godina bila revizija Dejtonskog mirovnog sporazuma pod onom dobro poznatom egidom "Držte lopova!", odnosno Milorada Dodika, bez obzira što je "antidejtonsko djelovanje" pod izlikom očuvanja Daytona dosada bio isključivo privilegij međunarodne zajednice.

Tamo gdje međunarodna zajednica želi riješiti situaciju, radi se mnogo odgovornije, odnosno ne koristi alibi rješenja kojima se samo održava "status quo". Dobar primjer su nedavna događanja na Kosovu, kada je kosovski premijer Albin Kurti pokušao prodati kosovskim Srbima "projekt Komšić", namećući im podobne Srbe kao gradonačelnike u gradovima u kojima su Srbi većinsko stanovništvo, na što se međunarodna zajednica žestoko pobunila, dok se u Bosni i Hercegovini iste stvari toleriraju. Upravo je ta politika dvostrukih standarda dovela Bosnu i Hercegovinu u situaciju u kojoj se danas nalazi i iz koje se ne nazire izlaz.

Rafalanje

Druga stvar vezana za ovo, i to vrlo važna, je dilema oko toga ima li međunarodna zajednica bilo kakvu strategiju za postdodikovsku Republiku Srpsku. Čini mi se da nema, jer se sličnim djelovanjem, rafalanjem po kartonskoj maketi Milorada Dodika, ne dobiva ništa, osim što se vežu ruke republičkosrpskoj oporbi koja je svjesna da ukoliko uzme učešće u tupavim "operacijama" međunarodne zajednice, da tim činom gubi legitimitet kod vlastitog biračkog tijela. A na stranu činjenica da tko god dođe nakon Dodika, samo će nastaviti tamo gdje je ovaj stao, što je, vjerujem, jasno i u međunarodnoj zajednici.

Istovremeno su iz svojih plastičnih pušaka zapucali i smušeni i nezainteresirani birokrati iz Europske Unije, i to u istu metu: u kartonsku maketu Milorada Dodika. Europska Unija je, odmah nakon Schmidtove odluke, dodijelila Federaciji BiH 298 milijuna eura bespovratnih sredstava. Davanje pomoći od 283 milijuna eura, iz čega je izostavljena Republika Srpska, opasan je presedan, protiv čega su se, da ta klika ima imalo pameti, prvenstveno morali pobuniti bošnjački političari, jer je taj čin neka vrsta indirektnog priznanja "ciprizacije" Bosne i Hercegovine ovjerena u 283 milijuna primjeraka, i to od strane Europske Unije, što će Dodik, u to sam uvjeren, politički itekako kapitalizirati.

Premijer Federacije Nermin Nikšić, umjesto da odbije danajski dar međunarodne zajednice, likuje: "Zahvalni smo EU što želi pomoći takve politike. Mi ne radimo za lajkove na društvenim mrežama već za dobrobit građana. Građani RS-a također treba da razmisle o svojoj dobrobiti, o svojim i životima svoje djece. Nije rješenje u blokadama i stalnim svađama i međunacionalnim tenzijama."

Tenzije

Pitanje za milijun dolara: Gdje te Nikšićeve tenzije nastaju? Je li u tim procesima sarajevska politička čaršija nevina? Odgovor na ovo pitanje znaju i mala djeca, ako na trenutak zanemarimo to što "međunacionalne tenzije" nisu moguće u etnički i teritorijalno duboko podijeljenoj zemlji kakva je današnja Bosna i Hercegovina, osim u sarajevskoj političkoj orbiti koja mutavo i dozlaboga patetično svih ovih godina parazitira na inerciji iz predratnog perioda.

Što očekivati od ovakve Europske Unije osim sličnih, populističkih poteza kojima ovaj tromi i neučinkoviti mastodont zapravo samo prikriva vlastitu nemoć? Što očekivati od jedne organizacije čije se vodeće dvije zemlje suočavaju s ozbiljnim političkim problemima, s nasiljem po ulicama Pariza i strelovitim usponom desničarskog i euroskeptičnog AfD-a u Njemačkoj, koji se događa istovremeno s recesijom u toj zemlji. Ovo dvoje je, barem u slučaju Njemačke, itekako uzročno-posljedično povezano, jer jedno vodi drugom. Je li eskapistička politika, prije svega ona socijaldemokratska, došla na naplatu i hoće li se nešto slično dogoditi i u Bosni i Hercegovini?

Pogotovo ako s druge strane imate spretnog i na sve spremnog manipulatora kakav je Milorad Dodik, kojemu međunarodna zajednica nije ostavila nikakav manevarski prostor, koji je neodgovornom "ad hoc" politikom doveden pred zid. Opisujući jednog lokalnog silnika, Ivo Andrić kaže za njega, koristeći izjavu koja se pripisuje gradačačkom kapetanu Huseinu Gradaščeviću: "Boga se bojao malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata svoga."

Putina (Boga) se boji malo

Na sličan način, parafrazirajući Andrića, mogli bismo opisati Milorada Dodika: Putina (Boga) se boji malo, Murphyja nimalo, a Christijana Scmidta ko dorata svoga. Ovoga bi međunarodna zajednica morala biti itekako svjesna, ukoliko želi sačuvati bilo kakav autoritet u Bosni i Hercegovini, prije bilo kakvog dolijevanja njemačkog ulja na bosanskohercegovačku vatru. Na žalost, rafalna paljba iz plastičnih pištolja, pri čemu im zdušno pomažu sarajevski halal-mediji, jedina je strategija međunarodne zajednice posljednjih desetak godina.

Treba postaviti pitanje, iz perspektive Stranke demokratske akcije i Demokratske fronte, na koji način srušiti novouspostavljenu koaliciju na državnom nivou. Pa upravo na način na koji to radi međunarodna zajednica preko svoje političke kamikaze u liku visokog predstavnika, čija je uloga svedena na neku vrstu političkog gromobrana.

Međutim, usprkos svemu, ostaje zagonetna uloga međunarodne zajednice, odnosno pravi razlozi ovakvog djelovanja. Po tko zna koji put podsjetit ću na predizborne pregovore u Neumu koje je Christian Schmidt unaprijed minirao svojom izjavom da će se naredni izbori održati bez obzira hoće li se postići dogovor o izmjenama Izbornog zakona ili ne, što je bio signal Izetbegoviću da odustane od bilo kakvog dogovora.

Politički zamorac

Kako onda objasniti slično ponašanje međunarodne zajednice? Možda se odgovor krije u geostrateškim sučeljavanjima u kojima je Bosna i Hercegovina neka vrsta političkog zamorca: propali eksperiment koji je predan u ruke drugorazrednih diplomata.

Kada bi izigravao proroka, rekao bih kako će Bosna i Hercegovina krenuti naprijed i biti po mjeri bošnjačkih "patriota", koji međunarodnu zajednicu, pa i Ustav, doživljavaju isključivo kao vlastiti željomat, tek onda kada Milorad Dodik, u trenutcima kada padne u sevdah, umjesto one "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine..." zapjeva onu: "Ja ga ne napoji, ja se konja bojim, ja se konja bojim..."

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.