Mili Bože, Čapljina je fina, kroz Čapljinu prolazi mašina

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaka generacija ima svoju glazbu, koja je redovito, iz mladalačkog bunta, sušta suprotnost s ukusima izravnih predaka. I vjerujem kako je to razlog što ja i nekoliko mojih prijatelja obožavamo jazz. Jer je apsolutno nespojiv s Fadilom Toskićem (i u rock i u folk fazi).

Kada danas zavrtimo film unatrag do (The) Beatlesa, to je buntovnički bend koji je užasavao ljude u petoj deceniji kad je nastupao, pa ipak, s pristojnim odmakom, oni su praktično na svojim plećima formirali čitav jedan kulturni izričaj 20. stoljeća. Tu su bile natruhe šansona i stiskavaca, natruhe parodija, natruhe metala, natruhe psihodelije i rapa. Danas ne bismo mogli zamisliti niti jedan popularni glazbeni pravac, pa čak ni dubstep, da oni tada nisu užasavali Udruge proistekle iz Narodnooslobodilačkog Rata ili kako li se to već zvalo u anglo-saskim zemljama. Osim što su im se stariji iščuđavali, povremeno i zgražali nad njima, mladi su u potocima i rijekama hrlili da ih slušaju, da ih kopiraju u odijevanju, ponašanju, u dobru i zlu.

Čupavci

U vrijeme kada su harali (The) Beatlesi, nije sasvim jednostavno zamisliti čitav jedan val autora koji su stasavali s njima. Ovaj bend je suvremenik s Elvisom Presleyem, s Jimmyjem Hendrixom, (The) Doors, Deep Purple, Pink Floyd, Grand Funk Railroad... Vjerujte, koje god povijesno prepoznatljivo ime iz prošlog stoljeća da spomenem, maštalo je o nečemu što su imali (The) Beatlesi.

Bila to slava, ritam, publika, originalnost, dosjetljivost... nešto od ovog benda neurednih Britanaca bi im zapelo za oko ili uho ili dušu. A istodobno, kažem, s njima su se izrugivali. Los Angeles Times 11. veljače 1964. piše: Ni rođena im majka ne bi rekla da dobro pjevaju. Newsweek iste godine piše da su vizualno uštogljeni, sa zdjelom umjesto frizura, glazbeno su skoro pa očajni, a stihovi im se svode na yeah, yeah, yeah... Science Newsletter je baš analizirao trendove u sociologiji mladih, uspoređujući slavu Franka Sinatre, Elvisa Presleya i (The) Beatlesa, kojima su istom tom matematikom dodijelili najkraći rok trajanja.

Ja danas slično mislim o Jali Bratu, o Albinu, Senidi, DJ Marinu, Cobyju i Cviji, a jednako toliko žalim što je talenat Sanela Smole, Džejle Ramović, Amara Gileta itd. Potrošen na reviziju nekih osrednjih pop-folk hitova iz '80-ih uz dodan mega bas.

Mi danas, za razliku od generacija prije nas i naše, ne slušamo buntovničku glazbu. Pazite, u vrijeme (The) Beatlesa u nas je buntovnička glazba bio Sabahudin Kurt, kojeg se pola vas ni ne sjeća ili nije nikad ni čulo za njega, iako je imao savršen glas. Pod buntovničko ćemo lako smjestiti i Vicu Vukova, također suvremenika. Mi za svoju kulturu imamo sasvim prigodne buntovnike. I sve je to u redu.

Danas je problem što ovi buntovnici nisu kao njihovi prethodnici nastali dugotrajnim vježbanjem, odricanjem, učenjem, talentom na kraju, idejama, nego su nastali kao nerijetko polupismena tiktok revizija hitova s FM-stanica, a znamo kako funkcioniraju male radio postaje, puštaš za što imaš para i što ti se isplati. I tu je bit svega.

Mladi to vole

Mada ni mene ne oduševljava da čujem da će u Posušju 15. kolovoza nastupati Ljuba Aličić, prvenstveno jer ga sam ne slušam, i drugo, čovjek nije imao frizuru još otkako se rodio... Ipak ne pozivam na tekovine proistekle iz Domovinskog rata. Čovjek čak i ne pjeva loše, kakvih ima.

Više me za uši, a ponajviše za oči, peku imena turbo-vlaj Jane ili Zorane Mićanović koja je nešto mekši vlaj-style, ali zato nije provjerila čak ni na Googleu da se 'sikter' ne smije govoriti u istočnom svijetu, iz kojeg baštini svoj melos. To je neizreciva kletva i posvetiti joj pjesmu je ravno Tram11 i PŠK kmečanju. Ivana Kukolja Kukija ne bih ni komentirao jer pored Ljube je druga liga čak i u ovom poslu.

Znači, mene tu nervira što ovi autori nisu pozvani jer su vrsni autori, nego jer su laka para, da se uz đuskanje potroši stoja po glavi minimum. Prije samo nekoliko godina također smo često pisali o proslavama u Posušju, ali tada je PAUK organizirao svirke i to su obično bila renomirana imena, makar u starijoj fazi svojih karijera. No sve to nije problem, problem je dublji.

Slušao sam i ja Dinu plagijatora

Problem je u komunikaciji s mladima, koja nedostaje. Otkud ja poznajem glazbu? Iz brojnih susreta s nerijetko dijametralnim stavovima i ukusima i mišljenjima. U ranoj mladosti sam upoznao i Debussyja i Nedu Ukraden i Iron Maiden i Dinu Merlina.

Ali meni nisu govorili 'za ovo smo se borili'. Jer ne boriš se za ili protiv narodnjaka. Ako se boriš, onda si u startu izgubio. Boriš se za obrazovanje, boriš se da su ti škole kvalitetne, da iz škole djeca ne sjede pred YouTubeom slušajući 'U Trendu' nego da odmah poslije škole idu na posao i grade obitelj. Na takav način mladi će se ljudi naći pred bitnim životnim dilemama, naći će se pred pregrštom informacija i onda će razviti specifičan stil.

Jeste, i ja sam imao faze kojima se danas smijem, od Crvene Jabuke ili Rive, preko Plavog Orkestra pa Prljavog Kazališta, Katy Perry, Robbija Williamsa, a danas mirne duše smijem reći da volim pjesme Nene Belana, dok istodobno čak za Norah Jones kažem da je mlaka i da ipak volim progresivniji jazz. Nekad sam jednako vrištio za Aerosmithom, a danas sam već u fazi kada mi je draži Pink Floyd. To je sve normalno, ali ne gradi čovjeka što sluša, nego kako razmišlja.

Ako su čovjeku Jala Brat ili Fazlija Helikopter vrhunac intelektualnog dosega, onda problem nije u glazbi, to su ionako sve iskopirani beatovi sa MIDI klavijature, problem je što smo se spustili na razinu tiktok doom scrolla, listanja do besvijesti ili odumiranja ganglija.

A to je smrt društva. Nije jedna večer lokanja u kakvom nazovi disko klubu. Smrt je društva što s jedne strane imamo ljigave likove sa tehnologijom, ne tehnikom ili znanjem, a s druge strane progon vještica u ruhu 'nismo se za ovo borili'.

Posušaci moji, restartajte se na raniju verziju, barem na PAUK vrijeme. Ne borite se s vjetrenjačama, nego pružite mladosti sadržaj. Pored sadržaja će tek vidjeti da nema razloga u javnosti vikati 'sikter', ali i da je vlaškim ritmovima mjesto na granici Rumunjske i Srbije, kao autohtonom melosu, dostojanstveno, ne unakaženima mega basom.

A mladost, koliko joj god branili, oni će samo iz inata zaprositi Tanju Savić. Jer mili Bože Čapljina je fina... Znate, koncert guslara Jerka Bakule je možda istinski autohtona kultura, ali ne vjerujem da bi dosta ljudi ostalo do kraja. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.