Pašaluk naš lijepi

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako smo se mi suradnici Bljeska prešutno i neformalno podijelili, mene je zapala nesreća da promišljam najnoviju ustavnu krizu u Bosni i Hercegovini. Nije mi nikad drago promišljati ove teme koje bi mogle rezultirati dubokom podjelom Bosne i Hercegovine.

Prvo, jer time neizravno i ja dodajem ulje na vatru, ali eto, ja opet mislim da je ključ napretka u Bosni i Hercegovini komunikacija, a ne prestanak iste.

Ipak, nije da je ovo novo pitanje i nije da ja vjerujem da će dugo trajati. Da ukratko objasnim svima onima koji oko bace na ove zabavnije retke Bljeska, u najnovijoj epizodi Miloradstana Narodna Skupština je izglasala da neće više prihvaćati odluke Ustavnoga Suda zato što u njemu sjede stranci.

Sad, samo po sebi, ovo je epohalan i nadasve teatralan potez Miloradstana koji je nadmašen samo veličanstvenim rezultatima Faruka Hadžibegića, ali znamo ono staro pravilo, nogomet je dobar onoliko koliko je narod sretan. I tako, dok se Dodika pita u državi i u reprezentaciji, oboje će biti go klinac.

Beckett za sirotinju

Zašto se ja ipak ne plašim previše odluke o Ustavnom Sudu u NSRS?! Jer ovo je tipični Dodikov teatar apsurda, samo ni blizu zabavan kao Ionescu ili Beckett, ovo je ipak naša uobičajena kazališna Mrduša Donja. Sad će on malo dramiti i onda se to ništa neće ostvariti, baš kao što im je na sjednici spočitao Igor Crnadak. Dosljednost je u Milorada najjača karakterna osobina – on je nema.

Ipak, ne mogu se ni smijati njegovim budalaštinama. Ma koliko ovo bilo tipična smijurija iz Miloradstana, svaka ovakva smijurija nas po jedan mali korak udaljava od zajedničkih institucija, kako on to voli reći umjesto riječi državnih institucija. Svaki taj mali korak je upravo ono što se godinama događalo na Kosovu i danas Srbija praktično nema nikakvog utjecaja u toj zemlji, do jučer pokrajini.

Pazite, da Srbija danas vrati Kosovo, to bi joj bio veliki problem, barem trećina zastupnikau Skupštini Srbije bi bila nasađena protiv službenog Beograda i pola bi odluka bilo snažno koliko i Parlament Federacije kad Čovića titula zasvrbi.

Srbiji se stoga danas više ne isplati vraćati Kosovo, čak ni vojno. Ali ne smije ni priznati samostalnost, jer od Beograda na sjever također ima autonomnih ideja. Zato je recimo proteklog tjedna otvorena Hrvatska Kuća u Subotici. Treba se pripremiti na otpuštanje Kosova, na kojem se već deset godina ništa ne pitaš.

E to je isto problematično u svim ovim predstavama o Ustavnom Sudu i OHR-u i tako dalje i tako bliže. Svaka ova predstava milimetar je prema trenutku kada Sarajevo neće imati čak ni bajkovitu ulogu u Srpskoj.

Kada opet Dodik najavi da će isto učiniti i za SIPA-u, mi svi znamo da je Milorad drama queen kao Miljana Kulić, da to čini iz osobnih pobuda i da je samo pitanje dana kada će njega stići neki srpski Prigožin. Ali svejedno, lagano jede stabilnost Bosne i Hercegovine.

I mi Mileta za sirotinju imamo

S druge strane, na isti način drami Dragan. Ali postoji jedna bitna razlika između Draganove predstave i Miletove predstave. Dragan voli da se 'njegov' pomlađeni kadar pita, Dragan voli prevariti Trojku, kao u Hercegovačko-neretvanskoj županiji, ali to mu se onda razbije o glavu. Sad za vlast može samo pitati HRS, a tu ga vole k'o moja Zerina kupus.

Na isti način Dragan može dramiti oko južne interkonekcije, oko sudaca Ustavnog suda, ali Draganu nad glavom non-stop visi itekako dobra lekcija Bakira Izetbegovića, kojem se stranka osula k'o Hadžibegovićevih jedanaest. Naime, i Dragan i Bakir su bili pod blagoslovom SAD-a i Bakir je izigrao to povjerenje, a najnovijim potezima smicanja kadra HDZ-a s utjecajnih pozicija, i Dragan gubi to povjerenje.

Tako su njegove drame polovično teške, nije da ga sve jača Trojka neće nadmudriti s vremenom, a nije da Dragan može dovijeka glumiti europski put i nositeljstvo europskih vrijednosti, dok istodobno drami oko tamo nekih nepoloženih cijevi.

Na kraju, prije nego zaključim ovotjedno promišljanje o našim aktualnim problemima, činjenica je da je u Miloradstanu i Zapadnoj Njemačkoj ostalo ukupno nešto malo jače od 2,3 milijuna ljudi. Dakle, ma koliko oni maštali da su neka sila, ovu bi zemlju nekakav domaći Prigožin pregazio za 15 minuta. I još samo ovo ljeto će još i Dragan i Mile moći prodavati maglu, već najesen počet će se zahtijevati rezultati. Spašava ih jedino činjenica da Europljani odoše na godišnje odmore.

A opet ću se vratiti na slučaj Vlade Hercegovačko-neretvanske županije, gdje je Dragan također pokušavao kupiti vrijeme.

Eto, sad ne može kupiti ni ruku SDfA, a Slaveni neće da mu prodaju. Kažu, ne dostavljaju na Bare.