Leteći cirkus Ursule von der Leyen

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neposredno prije pisanja ovog teksta, dovršio sam za jedan zagrebački tjednik tekst o velikom hrvatskom pjesniku Danijelu Dragojeviću, koji je 28. siječnja proslavio devedeseti rođendan, a kojega mnogi, uz Tina Ujevića, smatraju najvećim hrvatskim pjesnikom uopće. Dakle, s Danijela Dragojevića na našu tmurnu svakodnevnicu, što pomalo djeluje kao nevjerojatan šok. Ali, što je - tu je.

Odnosi Ukrajine i Mađarske

Prije otprilike mjesec dana, države članice Europske unije, sve osim Mađarske, donijele su odluku da se započnu pristupni pregovori s Ukrajinom oko ulaska ove zemlje u Europsku uniju, čemu se Mađarska od početka protivila. Čelnici Unije zaobišli su Orbanovo protivljenje ovoj odluci, prisilivši ga da napusti prostoriju prije donošenja odluke.

Već ranije, Mađarska je blokirala velika financijska sredstva iz Europske unije, oko pedeset milijardi eura, namijenjenih obrani Ukrajine od ruske agresije. Pitanje je zbog čega se ovo događa. Odnosi Ukrajine i Mađarske već su duži niz godina poprilično loši, i to zbog odnosa Kijeva prema 150.000 etničkih Mađara koji žive u Zakarpatju, u zapadnom dijelu Ukrajine.

Po tvrdnji mađarske strane, Mađarima u Ukrajini uskraćeno je pravo na upotrebu mađarskog jezika i na druge oblike kulturne autonomije, što je minimum manjinskih prava. Međutim, stječe se dojam da je ovdje riječ o nečemu drugom, da se tu uglavnom radi o mađarskim velikodržavnim aspiracijama, koje su došle do izražaja kada je na vlast došao autoritarni Viktor Orban. U tu zloćudnu igru uključena je i Hrvatska: prije otprilike godinu-dvije, na jednoj snimci vidjela se iza Orbanovih leđa karta Velike Mađarske na kojoj su bili uključeni i veliki dijelovi Hrvatske, uključujući i Rijeku.

Maksimum hrabrosti hrvatske elite

Zbog čega cijela ova priča? Ako zanemarimo mađarske velikodržavne aspiracije i ostanemo na tome da su loši odnosi između Ukrajine i Mađarske posljedica bahate politike Kijeva prema mađarskoj manjini, ostaje činjenica da je Orban ušao u sukob s Europskom unijom i SAD-om zbog kršenja manjinskih prava ukrajinskih Mađara.

Cijela ova priča, dakle, poslužila mi je kao uvod u "državnički čin" Andreja Plenkovića koji je prilikom posjete "letećeg cirkusa" Europske unije Sarajevu odbio otići u Predsjedništvo BiH zbog Željka Komšića, bošnjačkog "hrvatskog" klauna u Predsjedništvu, što je maksimum političke hrabrosti hrvatske političke elite kada je riječ o sada već manjinskim pravima bosanskohercegovačkih Hrvata.

U medijima sklonim HDZ-u, Plenkovićev potez izazvao je neskriveno oduševljenje, bez da se itko zapita gdje su on i njegov HDZ bili posljednjih petnaest-dvadeset godina, od kada traje cirkus sa Željkom Komšićem. S druge, bošnjačke strane, podcrtava se izjava Dine Konakovića koji nije podržao Plenkovićev čin, jer da je Plenković trebao poštivati institucije BiH i doći u Predsjedništvo pa sve primjedbe sasuti Komšiću u lice.

Konakovićevom eskapističkom izjavom podjednako su zadovoljni i Čovićevi i Komšićevi glasači, dakle svi oni koji godinama plasiraju onu šuplju priču po kojoj je Komšič legalan, odnosno izabran po važećim zakonima, ali nije legitiman. Izbor Željka Komšića je od samog početka protuustavan i bilo kakvo rastezanje Ustava je uvreda zdravog razuma, a ujedno i izlika hrvatskoj politici da se po tom pitanju drži po strani. Sjećate li se famoznog "duha Daytona" kojega je "tumač" visoki predstavnik? Uklapa li se Komšićev izbor u Predsjedništvo u "duh Daytona", procijenite sami.

Ustav i Predsjedništvo

Ovoga su itekako svjesni i Plenković i Konaković. Za Plenkovića manje-više, ali za Konakovića taj princip ne bi trebao vrijediti, jer ovdje je riječ o sudbini Bosne i Hercegovine, a ne Hrvatske: sve dok naši političari budu davali izjave u skladu s očekivanjima vlastitog biračkog tijela, BiH se neće ni pedalj pomaknuti prema Europskoj uniji. A postavlja se pitanje je li to i jednima i drugima, i Europskoj uniji i našim političarima, uopće i cilj.

Kako, onda pojasniti, prošlotjednu izjavu američkog veleposlanstva, koja je bila reakcija na sastanak u Laktašima na kojemu su načelno dogovoreni brojni sporni detalji iz famoznih 14 pravila koje je Europska unija postavila pred Bosnu i Hercegovinu kao nužan preduvjet za početak pristupnih pregovora, o čemu sam pisao u jednom svom prethodnom tekstu.

Među točkama koje su dogovorene u Laktašima, bio je i izbor članova Predsjedništva BiH, čime bi se onemogućila praksa koja je dovela do fenomena Komšić. Iz američkog veleposlanstva u Sarajevu poručeno je kako način izbora članova Predsjedništva nije moguć bez promjene Ustava, što je, kako je rečeno, i nužan preduvjet provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava kojima su utvrđene diskriminacije građana BiH zemlje u izbornom procesu.

Ovo licemjerno priopćenje, nije ništa drugo već otvoreno miniranje svega dogovorenog u Laktašima, na što se dosada s hrvatske strane jedini osvrnuo hrvatski predsjednik Zoran Milanović u svom pismu upućenom javnosti: "Dogovor o izmjeni Izbornog zakona BiH – koji je na dobrom putu da bude postignut nakon nedavnog sastanka čelnika HDZ-a BiH, SNSD-a, SDP-a, NiP-a i NS-a – jedini je ispravan put i jedini način da se stabilizira politička situacija u BiH. (...) Zbog toga neugodno iznenađuje činjenica što i sada svjedočimo pokušajima da se oteža ili čak spriječi dogovor o izmjeni Izbornog zakona koji je važan dio šireg rješenja za funkcioniranje BiH i napretka prema EU. Izjave, poput one iz Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu, koje izmjene Izbornog zakona nepotrebno vezuju uz izmjene Ustava BiH – Hrvatskoj su neprihvatljive i mogu se tumačiti kao pokušaj opstrukcije rješenja koje bi hrvatskom narodu osiguralo ravnopravnu i legitimnu zastupljenost u tijelima vlasti BiH", navodi se u pismu.

Zavrtanje ruku

S pravom se onda postavlja pitanje zbog čega su u Sarajevo uopće i stigli predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, premijer Hrvatske Andrej Plenković i premijer Nizozemske Mark Rutte, pošto nijednom izjavom nisu komentirali sastanak u Laktašima, a niti reakciju iz američkog veleposlanstva. Jesu li došli zbog vlastite samopromocije ili tu postoje još neki dublji razlozi?

Već dugo, Bosna i Hercegovina je talac različitih interesa Europske unije i SAD-a, iako se cijelo vrijeme stvara dojam prividnog savezništva. Ili je zapravo riječ o jedinstvenoj politici kojom se održava "status quo" u zemlji, sve do kakvog-takvog raspleta rata u Ukrajini i stanja na Bliskom istoku? Amerika u ovom trenutku definitivno nema autoriteta da riješi krizu u BiH, pogotovo ne sa strategijom kakvu smo vidjeli proteklih godina, te se situacija u Bosni i Hercegovini "konzervira" do daljnjega? To je, možda, jedino logično objašnjenje ovog najnovijeg "letećeg cirkusa" iz Europske unije koji je gostovao u Sarajevu. 

Zavrtanje ruku u suprotstavljenim smjerovima, gdje je s jedne strane Europska unija a s druge američko veleposlanstvo u Sarajevu, što je praksa kakvu gledamo već godinama, dok istovremeno visoki predstavnik konstantno dolijeva ulje na vatru. Slično se dogodilo i u Neumu uoči posljednjih izbora, kada je američka strana navodno nastojala postići dogovor oko Izbornog zakona, kojega je onda visoki predstavnik Christian Schmidt minirao iz tko zna kojih razloga. S ciljem očuvanja "(ne)mirne Bosne"?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.