Milorad Dodik: promašeno čedo SAD-a

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada Amerikanci negdje odaberu svog političkog, ponekad i vojnog, ako već tako nalaže situacija, favorita - pitanje je hoće li na tužnom kraju onoga što je mogla biti velika ljubavna priča pobudaliti on ili svi oko njega, odnosno hoće li, kada krene propadati k'o kauč, u ponor sam ili će povući i mase, plus lokalnu ekonomiju, industriju, banke i mirovinski fond, ukoliko već nije opuhan.

Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske pod netom uvedenim sankcijama SAD-a nije, dakle, nikakav izuzetak, odmetnuti sin i prekookeanski kadrovski podbačaj, već, kažimo tako, čovjek kontinuiteta.

Fascinantan je niz takvih i oni, ti promašaji, ne ovise o vremenu i mjestu radnje, niti o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti onih što su odabrani da kao nešto poprave, da bi pokvarili sve čega se dotaknu. Od Nikaragve dva puta, preko Afganistana i Mađarske, uz kraću pauzu u zoni odgovornosti mudžahedina pomaganih, prije svih, od najvjernijieg saveznika Bijele kuće, Saudijske Arabije, pa do Republike Srpske danas, hrpa je primjera poput banjalučkog.

Vodeći se devizom da nije važno problem riješiti pravedno, već da problema nema – gledano isključivo iz perspektive SAD-a – instalirane su i iz zvaničnih ili nezvaničnih izvora finansirane brutalne ubice poput Somoze i kasnijih „kontraša“ u Nikaragvi, naoružavani islamski fanatici i sađeni korijeni Al Qaide i Talibana u Afganistanu, politički trenirani rasisti poput Viktora Orbana, omogućen je uvoz vehabizma u BiH, dok je Milorad Dodik odabran da RS izuzme iz vlasništva Srpske demokratske stranke.

„Tužno je vidjeti kako se Milorad Dodik promijenio od početne faze u kojoj je sarađivao sa međunarodnom zajednicom i implementirao Dejtonski mirovni sporazum u trenutnu fazu u kojoj podriva državu Bosnu i Hercegovinu“, izjavio je prošle godine, a na tu izjavu podsjetila „Slobodna Bosna“ neki dan, bivši američki ambasador u BiH Richard Kauzlarich.

Inače, Milorad Dodik kao da je službenik američke administracije: i za njega se, naime, može slobodno reći kako mu dobre procjene nisu česte, ali mu je zato želja da bude vlast, ima moć i demonstrira silu – neizlječiva.

Prije malo više od trideset godina, 1986., u svojoj dvadeset i sedmoj, Dodik je postao predsjednik Skupštine općine Laktaši. I to uspješan, da se ne lažemo, ali i dalje neumješan u predviđanju događaja i biračkog raspoloženja. Posljednji jugoslavenski premijer, Ante Marković, nakon što je u osvit rata od Slobodana Miloševića izgubio kontrolu nad monetarnim sistemom SFRJ, u promociju svoje stranke, Saveza reformskih snaga Jugoslavije, krenuo je iz Dodikovog kraja, sa Kozare, a među onima što su mu pristupili bio je i, naravno, sadašnji najveći Srbin istočno i zapadno od Drine. Na tim davnim prvim izborima u BiH reformisti su doživjeli grandiozan poraz od nacionalista, ali je Dodik ipak uspio postati zastupnik u republičkom parlamentu, gdje ostaje do devetog januara 1992.

No, nakon što je SDS formirao, kako se u početku službeno zvala, Skupštinu Srpske republike Bosne i Hercegovine, on nije potrčao da se upiše kod Karadžića: djelovao je kao opozicioni predstavnik, kopajući nogama i rukama da dođe do Slobodana Miloševića i, naravno, ogrebe se za njegovu podršku. Na kraju je uspio, ali samo doći. Bilo je to tek 1994.

Naredne godine, krajem maja, dakle malo prije „Oluje“ u Hrvatskoj i malo više prije susreta i zbivanja u Daytonu, Milorad Dodik se zalagao za, ni manje ni više, ulazak Republike Srpske u rat sa – Hrvatskom! „Mi mislimo da odgovornost za pad Zapadne Slavonije snose svi relevantni državni i politički faktori svih srpskih država... Ono što moramo odgovoriti na ovoj Skupštini oko zapadne Slavonije, to je prvo pitanje zašto se mi nismo uključili... Moramo odgovoriti na pitanje zašto naše jedinice nišu prešle Savu i uključile se u borbe... Prije dva mjeseca smo se ovdje slikali po Banja Luci da smo formirali zajedničku komandu sa Republikom Srpskom Krajinom i Republikom Srpskom. Je li nam ujedinjenje bilo problem da ne intervenišemo tamo? Na ta pitanja moramo odgovoriti i ne smijemo se razići odavde... Postavljam, kao prvo, pitanje udruživanja... Niko ovdje u sali nije protiv toga. Ja bar vjerujem da nije protiv toga da ti prostori na kojima sada egzistiraju dvije države ne budu ujedinjeni... Skupština danas mora najenergičnije da osudi napad hrvatskih snaga na Zapadnu Slavoniju i da ne prizna rezultate te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić... Padom Zapadne Slavonije neprijatelj nam se veoma približio Banja Luci... Oko bombardiranja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći...“, rekao je, prema transkriptu sa sjednice Narodne skupštine RS-a, Milorad Dodik u posljednjem polugodištu rata.

Nije od tada prošla niti jedna petoljetka, a favorit Zapada, naravno predvođenog SAD-om, prvi puta postaje premijer. Biljana Plavšić, dugogodišnja majka Karadžićevog SDS-a, 1998. napušta ostatak paljanskog vodstva i pod pokroviteljstvom tadašnje amerčke državne tajnice Madeleine Albright seli u Banja Luku. Dodik je imenovan za predsjednika Vlade iako u tom trenutku SNSD uz njega ima još samo jednog zastupnika u entitetskom parlamentu. Manjak biračke potpore, međutim, kompenzira onom iz institucije čije ukidanje traži zadnjih sedam – osam godina: Ureda Visokog predstavnika.

Da možda ne vole rusko govno, ali da američku pitu ne podnose niti na filmu, Srbi su Dodiku pokazali već 2002., kada je na izborima pobijedio SDS, čiji će bivši predsjednik Dragan Čavić četiri godine poslije počiniti grešku karijere. Nekoliko mjeseci prije općih izbora mandat za sastav nove, prijelazne Vlade, povjerava lideru narasle opozicije, Miloradu Dodiku lično, a ovaj odlučuje da vlast opet, i ako je ikako moguće više nikada, ne izgubi.

Nije puno, samo osam godina, trebalo da Mile Dodik skonta kako na biračka mjesta u Republici Srpskoj ipak ne izlaze zaposleni u ambasadama Amerike, Engleske, Njemačke, ma čak ni Rusije, već Srbi kojima je morao iz glave izbiti sjećanje na to da je upravo on učinio najviše na prenošenju ovlasti manjeg entiteta na državu Bosnu i Hercegovinu. Uglavnom, kako je tada progovorio jezikom „gospodina predsjednika Karadžića“, tako usta više nije zatvorio.

Milorad Dodik, ako ćemo pravo, nije kažnjen sankcijama američke administracije, već je njima nagrađen. Zaslužio ih je, brat – bratu, barem pet puta do sada, ako ne i više, a sada kada ih je konačno fasovao, koristiće ih kao predizborni kapital i dokaz svoje nepokolebljivosti. No, manji je to problem od činjenice da iste te sankcije neće Amerikancima pomoći da, prvo, priznaju kako su stvorili banjalučkog Frankensteina, pa onda konačno prekinu niz krivih odabira. Za početak ovdje, kod nas, gdje su im se kao najbolji saradnici pokazali oni što su ih htjeli maknuti izmišljajući lidere koji, eto, nisu ratni, što ne znači, pokazala praksa, kako nisu spremni na hod po rubu novog rata. E, Dodik je upravo takav i nije jedini...