Minimalno: Privreda od 620 maraka

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Lako je tuđim minimalcem gloginje mlatiti, samo treba naći gloginje na ovoj skupoći. Zastupnici u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, Haris Zahiragić iz SDA, Aljoša Čampara iz Naroda i prave i zastupnica Aida Obuća iz, također, SDA, očito znaju gdje je urod dobar, a trošak puta do tamo ih ne zanima. Jednostavno: ima se, može se.

„Delić je kao resorni ministar priznao da on nije imao priliku uraditi analizu? Samim tim priznao nam je i to da je nametnuta vlada donijela ovu Uredbu bez detaljne analize, konsultacija i simulacije eventualno negativnih posljedica? Prepustio je sve svom kolegi Vojinu Mijatoviću, ekspertu sa 'Megatrenda' i PIM-a. Njihov diletantizam bi i mogao biti smiješan. A nije smiješan. Jer je opasan. Veoma opasan. Svako normalan je za povećanje minimalne plate, ali teret takve odluke država mora podijeliti sa poslodavcima, a ne iskoristiti radnike da popuni budžetske rupe koje su napravili uprkos nikada većim budžetskim prihodima. Na kraju će i radnici osjetiti posljedice jer će inflacija doslovno pojesti vrijednost novca za koji im je podignuta minimalna plata“, kazao je diplomirani pravnik, Haris Zahiragić.

„Iako predstavljena kao pobjeda za radnike, sve analize Odluke o povećanju minimalne plaće pokazuju da je to samo još jedan eksperiment nametnute Vlade Federacije Bosne i Hercegovine na račun građana i igranje 'ruskog ruleta' sa krhkom privredom ove zemlje. Posljedice ove odluke su jasne kao dan. Otpuštanja koja su u Goraždu već započela, gašenje firmi, rast cijena, siva ekonomija, obustavljanje investicija to je realnost koja nas čeka. Vlada je, umjesto da stvori uvjete za razvoj privrede, stvorila ambis u koji nas sada gura. Cijenu ove neodgovorne odluke platit ćemo svi. Radnici će izgubiti posao, penzioneri će osjetiti pad standarda, a mladi će biti osuđeni na budućnost bez perspektive. Fiskalne reforme i ekonomski razvoj ne smiju biti stvar stranačkog opredjeljenja već isključivo stvar struke, zato ne smijemo dopustiti ovakvo postupanje", kazala je, također pravnica, ali i potpredsjednica SDA, Aida Obuća.

„S jedne strane, povećanje minimalne plaće može značajno poboljšati kvalitet života zaposlenih s najnižim  primanjima. U zemlji sa visokom stopom siromaštva i rastućim troškovima života, ovakav potez pruža određenu socijalnu sigurnost i omogućava dostojanstveniji život radnicima i njihovim porodicama. Međutim, s druge strane, povećanje minimalne plaće koje nije praćeno odgovarajućim rastom produktivnosti može izazvati ozbiljne ekonomske poremećaje. Mnogi poslodavci, posebno mala i srednja preduzeća, će se suočiti s povećanim troškovima poslovanja koje nisu u mogućnosti pokriti. Posljedice mogu uključivati smanjenje broja zaposlenih, prelazak poslovanja u sivu ekonomiju ili čak zatvaranje pojedinih preduzeća ili njihovih dijelova. Ovo dalje implicira da će se konkurentnost domaćih proizvođača i prerađivača smanjiti, jer će biti suoćeni sa jeftinijim uvoznim proizvodima. Izvoznici će biti čak u nepovoljnijem položaju, jer ne mogu mijenjati cijene svojih usluga i proizvoda radi osjetljivosti cijena i velike konkurencije na globalnom tržištu“, izrazio se još jedan pravnik, Aljoša Čampara.

Na zadnjim nogama

Nisu, daleko bilo, Obuća, Zahiragić i Čampara jedini počeli režati zbog odluke Vlade Federacije da se minimalna plata poveća sa bijednih, baš bijednih 620, na malo manje bijednih, ali i dalje za dostojanstven život nedovoljnih 1.000 maraka. Na zadnjim su nogama, već danima, poslodavci, medijski megafoni nepostojećeg slobodnog tržišta i, naravno, opozicione stranke manje snage od SDA.

Svi se, kako vidimo, slažu oko toga da će povećanje minimalca upropastiti ionako krhku privredu većeg entiteta, ojačati sivu ekonomiju – dosadašnja je, valjda, bila bijela kao kokain – uništiti mala i srednja preduzeća, izazvati masovne otkaze i tako dalje i tako redom.

Najljepše u cijeloj priči o navodnom vraćanju dostojanstva radnicima i jednako navodnom nizu neželjenih posljedica je to što je odluka o povećanju minimalca najviše pogodila one čija su mjesečna primanja isplaćena iz budžeta – takvi su, uz ostale, Zahiragić, Čampara i Obuća - gotovo jednaka ili jednaka sedmomjesečnoj zaradi radnika ili radnice sa minimalnom platom, te ugledne poslodavce sa više nekretnina nego zuba, voznim parkom poput Ronaldovog, obaveznim zimovanjima u Dubaiju i ljetnim rezidencijama od Dalmacije do Antalije.

Ako, dakle, privreda Federacije ovisi o tome hoće li minimalna plata i dalje biti 620 maraka, onda privreda Federacije ne treba da postoji. Ako se, pak, uspješnost neke firme mjeri samo i isključivo dobiti, a ne i standardom zaposlenih u njoj, e onda imamo biznismene koji se od robovlasnika razlikuju po tome što nemaju bičeve.

Demografska kataklizma koju je Bosna i Hercegovina doživjela nije uzrokovana samo toksičnom društvenom klimom ili nemogućnošću zaposlenja, već i primanjima u takozvanom realnom sektoru od kojih se može…ma ne može se ništa osim potvrditi tezu da je bolje biti gladan, nego gladan i umoran.

Prijetnje ekonomskom katastrofom koja će navodno zadesiti Federaciju, zapravo su krinka kojom se brane prihodi budžetskih parazita i nekontrolirano bogaćenje onih poslodavaca koji i sebi legalno isplaćuju minimalac, a ostatak mjesečne zarade nose u kožnim torbicama, redom brendiranim i vrijednijim od 600 maraka.

Nije, naravno da nije, odluka Nikšićevog kabineta o povećanju minimalne plate bez mana, samo što one nisu posljedica propisanog rasta cijene rada, već preskupe administracije i manjka političke volje za još većim intervencionizmom kojeg se, treba li reći, krupni kapital grozi.

Skijanje u Švicarskoj

Prije svega, razlika između neto i bruto plate je ogromna i njom, tom razlikom, se skuplja za penzije, plaćaju zdravstvo i školstvo, kultura i amaterski sport, ali i – a to je ozbiljan problem – održavaju izuzetno dobra primanja kojekakvih zastupnika i zastupnica po raznim parlamentima u kojima se toliko naporno radi da bi, kada bi im se obračunavala radnička satnica, delegati mjesečno zarađivali oko 200 maraka. 

Sa druge strane, onaj ko želi određivati plate, morao bi određivati i cijene kako bi se – u čemu Zahiragić ne griješi, a već je potvrđeno u Hrvatskoj gdje plate stalno rastu, samo što rastu i cijene – spriječila inflacija ili izbjeglo prebacivanje novih troškova na krajnje korisnike čiji se standard neće popraviti ukoliko im gore idu i prihodi i rashodi.

Povećanje minimalne plate nije, dakle, rješenje problema bosanskohercegovačkih radnika i radnica, već samo početak rješavanja njihovih muka, a to što taj početak nije idealan, ne znači kako ga ne treba biti. Ma šta o tome imali za reći u opoziciji ili u kongresnim dvoranama hotela u kojima se poslodavci okupljaju da kukaju zato što će zaposlene morati plaćati više i zbog toga možda, samo možda, skijati u Švicarskoj 10, umjesto planiranih 15 dana.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.