Ulice i poledice: Bulevar beogradskih žrtava

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Potpuno je neprihvatljiv postupak koji je Tužilaštvo BiH pokrenulo protiv ministra bezbjednosti BiH Nenada Nešića. Ovakav način rada predstavlja progon kadrova iz Republike Srpske s ciljem njene destabilizacije. Tužilaštvo BiH pokazuje da je postalo instrument pojedinih stranih ambasada i sarajevske političke javnosti za obračun sa Republikom Srpskom. Ukoliko postoje sumnje da je bilo nezakonitih radnji, taj postupak treba da se vodi u skladu sa zakonom, a ne da se od njega pravi medijski spektakl i predstava za javnost“, napisao je predsjednik manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, Milorad Dodik, nakon što je njegov koalicijski partner i u slobodno vrijeme ministar sigurnosti u Vijeću ministara BiH, Nenad Nešić, priveden zbog muljaže sa nabavkom egipatske soli koja je za posipanje puteva zatrpanih snijegom dobra isto koliko i užički kajmak za hladnu trajnu.

Potrošni kadrovski materijal

Nenad Nešić je, da se odmah razumijemo, nebitan: on je tek potrošni kadrovski materijal kojeg je Dodik sklonio s političke margine, pomakao ka važnosti i, naravno, to naplatio slijepom poslušnošću.

Za sve ove loše godine, a njih se, hvala na pitanju, nakupilo, naučili smo da Milorad Dodik jeste svakakav, ali nije budala i, to pogotovo, nije - kada procjeni isplativost oštrine reakcije - neoprezan.

Predsjednik RS-a je, dakle, u svom kratkom sastavu na rahmetli Twitteru, sada X-u, kazao kako nije nemoguće da je Nešić zreo za suda, ali i da je njegovo privođenje vremenski prilagođeno odlukama Narodne skupštine Republike Srpske kojima se, suštinski, entitetski parlament stavlja iznad državnog, baš kao što su i te, navrat–nanos donesene odluke, posljedica studentskih protesta u Beogradu - čiji je uticaj na moć Aleksandra Vučića ozbiljniji od svih dosadašnjih uličnih buna protiv srbijanskog predsjednika.

Istinskom nasljedniku Slobodana Miloševića, a to Vučić jeste, interventno trebaju problemi po komšiluku kako bi umirio masu nezadovoljnika i fokus interesa tamošnje javnosti prebacio sa sebe – i svojih namještenika – na ugroženo srpstvo u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Zato je, u najkraćem, crnogorski parlament – kojim predsjedava četnički vojvoda Andrija Mandić - izazvao mini puč i oteo ovlasti tamošnjeg Ustavnog suda, dok je onaj banjalučki, dakle Dodikov, donio odluke za koje i sami zastupnici u Narodnoj skupštini Republike Srpske znaju da neće proći bez posljedica i reakcija, prije svih, Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u BiH, odnosno Ureda visokog predstavnika.

Tako je, eto, operacija spašavanja Aleksandra Vučića dobila regionalni karakter, iako još uvijek nije jasno treba li ga uopće – i, što je važnije, od koga – spašavati.

Dunđerski napravljena nadstrešnica željezničke stanice u Novom Sadu se, da se podsjetimo, srušila prvog novembra i tada je poginulo 15 ljudi, što je na ulice tog grada i, malo kasnije, Beograda, izvelo prvo na desetine, pa i stotinu hiljada ljudi, mahom studenata i srednjoškolaca, čija je pobuna opasna, jer nije dirigirana. Oni, naime, nemaju politbiro, kilava srpska opozicija im se šlepa, a dovoljno su i gnjevni i uporni da ih se ne može umiriti dobrim PR-om ili kupiti kićenjem lidera, jer lidera - nema.

Nered u okolini

Naizgled, Vučićeva pozicija nije ni tako loša, ali može postati, a da bi se to izbjeglo, njegov je režim krenuo proizvoditi nered u okolini, vjerujući kako će neorganiziranu djecu rastjerati kućama kada im postane jasno kako predsjednik mora čuvati sunarodnjake od Herceg-Novog do Laktaša.

Ako ta, Vučićeva taktika, nije pogrešna onda, da se ne lažemo, nade nema, ali ako je ispravna, e onda ima problema: i za Srbiju i za sve koji s njom graniče.

„Nemam predstavu ko bi mogao biti mastremind studentskih protesta - da li je to jedna ličnost ili kolektivno telo - kakogod, čini mi se da su studenti shvatili ono što opozicija koja traži načina da se prišljamči studentima nikada nije, niti će ikada shvatiti: da normalizacija političkog života u Srbiji, institucionalizacija i skidanje vela kolektivne depresije - bilo manijakalne, bilo klasične - mora ići postupno, korak po korak, od pritiska do pritiska, od ustupka do ustupka(…)Ukoliko studentarija ne shvati - a zasad mi ne izgleda da shvata - da bez promene okamenjene nacionalističke državne paradigme personalne promene i pretumbacije neće ništa bitno promeniti. Kao što ništa bitno nisu promenili ni posle Petog oktobra, u vreme kad je manji, ali dinamičniji i sposobniji deo DOS-a bio naumio da promeni paradigmu i institucionalizuje Srbiju, u čemu bi i uspeli da duboki pseudopozicioni čaršijaneri nisu opstruirali te napore i na kraju streljali Đinđića. Ako studenti i uopšte građani okupljeni oko njih nasednu na patku Milana St. Protića (i mnogih drugih) da su srpski nacionalizam i nacionalni program OK, a da je problem samo u tome što ga sprovode 'nikakvi Srbi', ako, nadalje, sa indignacijom ne odbace - i 'poruče' im: podržite nas za qwrz - podrške Koštuničinih ahbaba i generala legije qwrza, onda slobodno mogu da pišu: propalo“, kaže najbolji pisac srpskog jezika, Svetislav Basara, u kolumni u dnevnom listu „Kurir“.

U Srbiji, među pametnim svijetom, prevladava stav da Vučiću - bez obzira na sve, što rekao Balašević, „šetače, preletače“ - nikada nije bilo gore. Slika koju je izgradio o sebi kao graditelju koji je napravio više svega i od Josipa Broza Tita se ili doslovno urušila kao i Novom Sadu ili je lagano guta plijesan, kao u famoznom „Beogradu na vodi“, skupom stambeno-poslovnom kompleksu koji bi se komotno mogao zvati i „Beograd u vodi“: iz podruma tih betonjara se, naime, ne prestaje ispumpavati voda, dok su stanovi niže spratnosti zbog vlage neupotrebljivi za stanovanje i nekorisni za krečenje.

Kada se, ima tome godina, zapadni svijet radovao takozvanom „Arapskom proljeću“, slovenski filozof Slavoj Žižek je u javnom razgovoru – naglašavajući kako ga ne fasciniraju ulične parade, pa makar i izgledale kao živi spomenici slobode - upitao budućeg grčkog premijera, Alexisa Tsiprasa, kakav mu je plan za prvi radni dan nakon preuzimanja vlasti. E, sličan upit važi i za Srbiju. Drugačije rečeno, studentarija će, nije uopće nemoguće, oboriti Vučića, ali je pitanje ko će doći poslije: opet on na izborima za koje ima nemalu glasačku bazu ili sadašnja opozicija koja „nikada nije, niti će ikada shvatiti: da normalizacija političkog života u Srbiji, institucionalizacija i skidanje vela kolektivne depresije - bilo manijakalne, bilo klasične - mora ići postupno, korak po korak, od pritiska do pritiska, od ustupka do ustupka“, te „da se bez promene okamenjene nacionalističke državne paradigme(…)neće ništa bitno promeniti“.
Privođenje Nenada Nešića je u toj ujdurmi zapravo najmanje važno. Ono je samo poruka, manje njemu, a više Dodiku i u slobodnom prevodu glasi: ako se Aleksandar Vučić nekako izvuče, to svakako neće biti zbog vas, što ne znači da upravo vas neće koštati pokušaji da ga spasite skačući nam po živcima.

U potpisu, kako ono Dodik reče, pojedine strane ambasade.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.