Klizna situacija
Minus i plus: Pravo na stanovanje ili robovanje
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Milorad Dodik ponekad misli kao prije trenutka u kojem je progutao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i nogu Vojislava Šešelja. Prvo, ne ispaljuje verbalne plotune, a odmah zatim pokazuje kako još uvijek nešto zna o stvarnom svijetu i mukama u njemu. Nije to znanje velebno, sasvim suprotno, ali postoji.
40 kvadrata
Predsjednik Republike Srpske se dosjetio kako da podstanarima i onima koji ni za to nemaju, pa sa porodicama žive u dječjim sobama roditeljskih kuća, olakša rješavanje famoznog stambenog pitanja, te dao nalog svom ministru u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Srđanu Amidžiću, da od ideje napravi zakonski akt.
„Ministarstvo financija i trezora u Vijeću ministara BiH pokrenulo je postupak za izmjene i dopune Zakona o PDV-u čiji je cilj oslobađanje od PDV-a na kupovinu prve nekretnine za sva punoljetna fizička lica. Ova olakšica podrazumijeva da su kupci oslobođeni, odnosno da imaju pravo na povrat PDV-a koji se odnosi na 40 metara kvadratnih stambenog objekta za kupca i dodatnih 15 metara kvadratnih za svakog od članova domaćinstva koji nisu ostvarili pravo na oslobađanje, povrat za kupovinu prvog stana", kazao je Amidžić i dodao kako je prijedlog upućen na razmatranje ministarstvima financija Republike Srpske i Federacije BiH, Upravi za indirektno oporezivanje BiH i Odjeljenju za makroekonomsku analizu te institucije.
Svašta lijepo zvuči
Teoretski svašta lijepo zvuči – da parafraziramo jednog što je bio veliki rock pjesnik, pa postao još veći četnik – čak i ljubav, a kamoli mogućnost da se do stana dođe za manju cijenu od tržišne - one što je, treba li reći, iracionalno visoka s tendencijom da takva i ostane.
Suštinski, riječ je o mjeri čiji su dugotrajni efekti jednaki pokušajima da se lom potkoljenice liječi čajem od kamilice i povremenim valjanjem flaše: u praksi će metar kvadratni i dalje koštati kao da je od suhog zlata, ali će ga kupci koji tonu u kredit ipak platiti manje, samo što će trebati čekati i čekati i još malo čekati da im se vrati iznos Poreza na dodatnu vrijednost. Procedure su kod nas, to smo valjda naučili, sporije i od pravde, a efikasnost institucija još malo kilavija.
Dodikova ideja, osim što je začuđujuće mirnodopska, ima dvije mane: dodatno olakšava pranje novca preko kupovine nekretnina i još peračima osigurava čisti keš, te održava kult posjedovanja vlastitih kvadrata i, posljedično, visokih cijena stanova uz puno posla za građevinske firme koje, vidi se svugdje, zidaju li zidaju, jer em ima potrebe, em ima za naše prilike platežno izuzetno moćne dijaspore koja u domovini za dvjesto-tristo hiljada maraka može kupiti ono što u Švedskoj ili Njemačkoj ne može ni turistički obići.
Dužničko ropstvo
Za razliku od Bosne i Hercegovine, u državama u kojima se ne raspreda o isključivo historijskim temama - eto, recimo, u Hrvatskoj - se traži način primjene zapadnih, evropskih modela stanogradnje i iznajmljivanja koje omogućava razumnu cijenu stanovanja i ne podrazumijeva samo osuđivanje na višedecenijsko dužničko ropstvo od kojeg profitiraju i banke i građevinski lobiji i investitori, ma svi osim onih što rade za rate i kamate, pa tako dvadeset-trideset godina, taman dovoljno da pred penziju mogu kazati kako, konačno, imaju svoj krov nad glavom.
Javno stanodavstvo, slobodno ga možemo tako nazvati, funkcionira u Njemačkoj ili Nizozemskoj – naravno i drugdje – i uopće nije komplicirano. U idealnoj postavci država gradi stanove, puno njih odjednom jer time umanjuje cijenu izgradnje, a onda ih daje građanima u dugoročni najam po razumnoj cijeni. U većim gradovima, pri tome, postoje stanovi u kojima je rentanje kvadrata, recimo, tri eura, ali i oni u kojima je, zbog lokacije, nekoliko puta skuplje. U manjima su i razlike takve, jer su sve pozicije gotovo iste.
Tako, u najkraćem, građevinski sektor ima posla, a građanstvo nema kreditnih okova, već mogućnost izbora i, također, seljenja zbog boljeg posla, veće plate ili kvalitete života: neko ko živi u gradu A, dok mu se u gradu B nude veće mogućnosti, dogovori s nadležnom institucijom da mu u tom gradu B nađe stan po istim uslovima, naruči kamion, utovari kauč, televizor i trpezarijski stol i… I nema dalje, kao što nema utega duga zbog vlastitog stana koji stanara osuđuje da tavori tu gdje je prvi puta unio kauč, televizor i trpezarijski stol.
U manje idealnim scenarijima zgrade grade gradovi, a kod nas bi mogli i kantoni ili entiteti što malo komplicira međuentitetsko seljenje, ali i dalje rješava najveći problem – onaj dužničkog ropstva.
Domovina apsurda
Ne treba doktorat iz ekonomije za shvatiti osnovne postavke: cijenu stana u novogradnji određuju cijena zemljišta, zatim one raznih dozvola, ulaganja u garaže i pristupne puteve, sama izgradnje, te profit izvođača i/ili investitora. Država, entitet, kantoni, gradovi, svejedno je, neće sebi prodavati građevinske parcele koje već posjeduju, mogu komotno smanjiti izdatke za kojekakve dozvole i, naravno, zaboraviti na profit, te, što je jednako važno, brzi povrat investicije. Spori je svakako neizbježan.
Kako, dakle, novi stan košta manje pod ovim uslovima izgradnje, tako i njegovo iznajmljivanje mora imati nezanemarivo nižu cijenu od rate kredita kojeg bi trebalo podići da se kupi isti stan po komercijalnim pravilima. Onaj kome treba objasniti da je pametnije plaćati manje, a imati osiguran dugogodišnji najam bez mogućnosti raskida ugovora ukoliko stanar redovno plaća kiriju i pri tome ne biti rob duga i banaka, taj nije ni morao čitati ovaj tekst.
Lijepo je što Milorad Dodik, za promjenu, misli kao prije vremena u kojem je progutao Radovana Karadžića, Ratka Mladića i nogu Vojislava Šešelja, pokazujući kako još uvijek nešto, makar malo, zna o stvarnom svijetu i mukama u njemu, a nije lijepo to što od njegovog rješenja za lakše ostvarivanje prava na stanovanje postoji puno, puno bolje, samo ga treba prepisati i precizno primijeniti. No, tu počinje Bosna i Hercegovina: majka domovina svih svjetskih apsurda, magnet za najgore ideje i prakse i neprobojna brana za one najbolje.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.