Mir preko nečijih tuđih života

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Da je svijet poludio, prečesto smo čuli a i sami smo prošli kroz to ludilo. Pokazivanje mišića, ispitivanje snaga, ispipavanje terena, sve su to stvari o kojima smo slušali posljednjih dana. Čitali smo s jedne strane kako je svijet na rubu, a s druge kako se upravom tim hodanjem po tankoj liniji svijet želi spasiti i kako je s jedne strane nekome cilj svijet očuvati lošim mjestom, a s druge nekima cilj napraviti svijet boljim mjestom za život.

No, čini se kako ni jednim ni drugima ne uspijeva. Niti je svijet u našim očima lošiji od onog kakvim ga poznajemo jučer niti je u našim glavama bolji, a – upravo zbog naših glava – niti to može biti.

Jesmo li na rubu?

Analitičari se još uvijek ne mogu dogovoriti je li svijet na rubu Trećeg svjetskog rata ili se taj rat već odavno vodi na puno frontova. Teško je sjesti pred kartu svijeta i pokazati sva žarišta i ratišta jer svakog dana u svijetu netko se pozivajući se na bolji život netko udara na nekog ili se netko, pozivajući se na loš život, brani. Teško je reći je li pred nama Treći ili neki drugi rat, ali je jasno da se životi fizički i psihički ruše i da se lice zemlje zauvijek mijenja.

Za to vrijeme mirni promatrači gledaju kako se svjetska predstava odvija moleći samo da se sve zadrži dalje od njih. Unatoč strašnim prizorima i slikama koje teško koga mogu ostaviti ravnodušnim, naša se samilost i naše suosjećanje skrivaju u nama pa nam je najlakše zaboraviti nečije sukobe i nečije nesreće prebacujući televizijski kanal iz te stvarnosti u neki nestvarnost bježeći od nečijeg života i nečije smrti u ničiju zbilju.

Žalosno je bilo čitati navijačke komentare o novim sukobima u Siriji gdje se ovog puta otvoreno miješaju strane sile nakon skrivenih miješanja i stvaranja kaosa. Mi, koji smo prošli kroz strahote rata i ratova, mi koji smo stotine puta iznova ubijeni lošim vladanjima i željama da nam ostane neriješeno i loše stanje, pisali smo i čitali klicanja ratovanju i dijeljenju pravde.

Stavljanje na strane

Jedni su se stavili na stranu Zapada govoreći kako je vrijeme da se napokon Istoku pokažu zubi. Drugi su pak kliktali Istoku govoreći kako je vrijeme da se zaustavi ''svjetski policajac'' i da bi svijet napokon postao bolje mjesto. Pozivali smo, još nedovoljno oprani od svoje krvi i krvi svojih susjeda, na dijeljenje pravde smrću i činjenje svijeta boljim mjestom za život a sve to preko tuđih leđa – preko tuđih domova, srušenih snova, preko nečijih života i nečijih smrti. Mi, glumeći ponovno najveće pravednike na zemlji, pozivamo na dijeljenje pravde stavljajući se, ponosni na daljinu s koje sve promatramo, na stranu svojih pravednika.

Srećom pa Bosna i Hercegovina ne donosi jako bitne odluke ni za sebe a ni za svijet jer, ovako zbunjena kakva jeste, sigurno bi učinila pogrešan korak pa u izgri svjetskih policajaca nešto zabrljala. Zato si njezini stanovnici, kojima kao da nije dovoljno vlastitih muka ne prezaju od toga da budu svjetski analitičari i navijači za neće tuđe zlo dok mlako i mlohavo reagiraju u borbi za svoje dobro.

Čudno je kako smo prepuni ožiljaka i još uvijek nezacijeljenih rana spremni ustati za ulogu svjetskog suca i pokazati smjer svijetu kojim smo uvjereni da treba ići. Mi, koji se još uvijek koprcamo u svojim nemirima, imamo rješenje za mir i imamo hrabrosti pozvati nekoga da, nad nečijim tamo domovima, daleko od naših jedva obnovljenih prosipa silu i pravdu po naški.

Iskorijeniti zamisao

''Pokažite im tko je gazda'', upućivali su se pozivi pod izvještaje o kaosu, strepnjama i napadima i jednoj i drugoj strani. Pozivalo se na konačno sravnavanje računa, kao da nama podvlačenje crte pod velike brojke koje nikada nećemo shvatiti, neće raditi o glavi i kao da i sami nismo dio velikih i malih promjena u vrtlogu svjetskih previranja.

Očito je da smo otupjeli na sve boli koje prosipanje pravde nosi za sobom dok istovremeno pokušavamo zacijeliti svoje rane spominjući nedovršene bitke u kojima je zauvijek nestao naš mir. Imamo hrabrosti, zaboravljajući da nad našom zemljom bdije Vijeće za provedbu mira, navijati za nečije tuđe ratove i birati nečije tuđe putove do mira. Istodobno, potpuno smo bezidejni dovršiti svoje putovanje prema konačnom miru i spremni smo, ma koliko bili u pravi ili bili uvjereni u svoje pravo, biti dio lanca što iznova steže naše življenje zaraćenim okovima.

Deepak Chopra, indijski i američki pisac, kaže u svom djelu ''Mir je put'' kako nam je cilj, ili bi barem trebao biti, ''ne okončati jedan ili trideset ratova već iskorijeniti samu zamisao rata''.

"U vojskama širom svijeta u ovom trenutku služi 21,3 milijuna vojnika. Zar ne možemo okupiti deset puta veću brigadu mira? Stotinu puta veću? Taj projekt započinje u ovom trenutku, s vama", napisao je Chopra.

No, u ovom trenutku, s nama, umjesto mira uvijek započinje nemir. Valjda takvi po prirodi, koju ne želimo mijenjati u sebi, uvijek mislimo da bi se promjenom nekog drugog negdje tamo daleko promijenio svijet na bolje bez obzirana to što bi nekom tamo drugom valjalo za naš mir srušiti sve snove i prilike za život. Bitno je, mislimo, da nije blizu nas, iako je s nama takvima kakvi jesmo nemir blizu i nas.

Lomljenje zubi

Jasmina Popović, pišući u ''političkoj misli'' o istraživanju mira navodi kako se ''čitav međunarodni život odvija u ciklusima naizmjeničnih popuštanja zategnutosti i ponovnih zaoštravanja''.

''Činjenica je da današnji međunarodni mir, iako predstavlja proklamirani cilj svih državnika i vlada, nije rezultat statičnih snaga koje povezuju države, već posljedica mrtve utrke između snaga koje ograničavaju rat i onih koje ga potiču'', navodi Popović.

Mi se tako, kao navijači pred novom ratnom predstavom, postavljamo kao netko tko potiče rat stavljajući se na stranu svog odabranog policajca i pravdajući naše pokliče izjavama kako je vrijeme da se podvuče crta i da se napokon, jednoj ili drugoj strani, pokažu zubi i tko je gazda.

Istodobno zaboravljamo da smo zbog igara velikih polomili svoje zube, spriječili veliki korak životu i suživotu u svojem dvorištu i da smo još uvijek nezaliječenih rana. Sjetimo se tu i tamo nekih drugih navijača što su klicali dok smo se mi borili s nemirima i ratovima, a onda opet bezumno dignemo ruku i glas za neki novi vojni udar. Bitno nam je samo da je daleko i da možemo prebaciti televizijski kanal kad nas malo zasvrbi stvaranje mira preko nečijih tuđih života.

*kolumna objavljena u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.