Mogu li izbori biti prekosutra?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U utorak, osamnaestog jula, održana je vanredna sjednica Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine. Optimisti su se nadali revolucionarnoj odluci, dok su pesimisti, opet, ispali pametniji. Dakle, na toj vanrednoj sjednici je, kako i priliči, usvojen nekakav „Izvod iz zapisnika sa trideset šeste sjednice CIK-a“, da bi se, zatim, pristupilo rješavanju krucijalnih problema: „prestanku mandata načelniku Općine Trnovo“, prijedlogu „Rješenja u predmetu općinskih izbornih komisija u Banovićima, Čajniču, Gradačacu i Orašju“...i sve tako do „Instrukcije o bližim pravilima za postupanje sa primljenim poklonima“. Dalja pravila su, valjda, ostavljena za neku drugu, zgodnu priliku.

Ni riječi, očito, nije bilo o onome čemu su se optimisti nadali: o iznenadnim općim izborima u Bosni i Hercegovini. U gorem i izvjesnijem slučaju to znači kako do njih neće doći. U boljem, ostaje vjerovati kako CIK nije želio objaviti ni slova o toj tački dnevnog reda vanredne sjednice, jer bi izostao efekat iznenađenja i preminula svaka nada da će se agonija okončati prije jeseni 2018. godine.

Nikada u kratkoj, ali zato bogatoj povijesti bosanskohercegovačkog višestranačja, kampanja za neke izbore, bilo kakve, od lokalnih u Trnovu, do onih za članove Predsjedništva, nije počela ranije. Još je više od godine ostalo do dana u kojem će konstitutuivni narodi, plus Dervo Sejdić i Jakov Finci, opremljeni ličnim kartama i olovkama, krenuti na glasanje, a borba za glasove ne samo što je započela, već se ozbiljno i zakuhala. Sve, ali sve što se u ovdašnjoj politici dešava, podređeno je upravo izborima koji tek trebaju uslijediti i to ne ove, već iduće jeseni. I sve što će se dešavati, imat će isti cilj.

Izgubit ćemo, dakle, još jednu, dvadeset i neku godinu života za redom, čitajući i gledajući kako se na brzinu usvajaju zakoni koje će više parlamentarno tijelo odbaciti, kako se iznose prijedlozi koje niko neće prihvatiti, kako se, u atmosferi dijaloga i tolerancije, proizvode neprijatelji među onima što nisu dobili pozivnice za sastanke stranačkih lidera, optuživat će se OSA zato što, navodno, prisluškuje stranačke lidere, a ne zato što se prema osuđenim teoristima odnosi kao prema pravednicima među narodima, prijetit će se svim raspoloživim sredstvima, optužnice za ozbiljna djela, od korupcije do rušenja ustavno-pravnog poretka, će padati k'o djeca iz matematike, sudovi će oslobađati po kućama...

Kada se problem razvuče preko granice razuma, onda se i moguća rješenja nalaze iza ruba pameti. E takva su neizlječivi optimisti očekivali od Centralne izborne komisije. Ona, jer nema ko drugi, može, recimo, prekosutra, organizirati izbore. Fino danas, petak je, kažu da u ponoć počinje predizborna šutnja, da će u nedjelju otvoriti koliko stignu biračkih mjesta, da će svi koji žele svoju građansku dužnost moći obaviti od, recimo, osam do deset ujutru, prije nego upekne, pa ko šta jami – kako bi to rekao skolastik i autoprevoznik Ljubo Ćesić Rojs – jamio je.

Ne trabaju nam ni Azirine kašike, ni kristalna kugla, ni proročanski tekstovi zapisani po šljivicima Srbije, ama ništa, baš ništa, da znamo ko će pobijediti na izborima, bili oni prekosutra ili za godinu i nešto. Posebno u Federaciji. U RS-u, možda, nekim čudom, Dodik neće uspjeti sačuvati vlast i imetak: pustoš koju je proizveo proporcionalna je broju neispunjenih obećanja, pa eto, ima razloga za vjerovati kako će dovoljnom – dakle velikom, jer SNSD hoće i zna ukrasti više glasova od evropskog projska - broju birača propuh u novčaniku i rupa u stomaku promijeniti mišljenje.

U većem entitetu i među najmalobrojnijim narodom, međutim, nema ko, jednostavno nema, a vala nema ni čime, maknuti Dragana Čovića i HDZ. Svi pretendenti, od Kreše Zubaka do HDZ-a 1990. mogu birati hoće li se udruživati sa opozicionim strankama iz Sarajeva, čime će sami sebi nalijepiti etiketu nacionalnih izdajnika, ili će glasačima ponuditi isto što i HDZ, pa u roku odmah obesmisliti vlastito postojanje. Jak HDZ, naravno, pokazalo iskustvo, znači i istu takvu SDA, čiji najozbiljniji protivnik, Fahrudin Radončić, temeljito radi na davanju argumenata ljutim neprijateljima.

Postoji, istina, nevelika šansa da se formira široki blok stranaka koje ne moraju odmah ući u koaliciju, ali im niko ne brani da postignu dogovor o postizbornoj saradnji. Problem je, međutim, što je teško naći još nešto što ih povezuje, osim, je li, želje da osvoje vlast koja će se, po prirodi stvari, raspasti kada se na dogovorima o, recimo, novom Izbornom zakonu, nađu Građanski savez i HDZ 1990., odnosno SDP i SDS na raspravi o državnim praznicima.

Razlike između onoga što se u svakoj etničkoj grupi smatra nacionalnim interesom, uz doživljaj prošlog rata i posljedični strah, tolike su da, kako je kazao Abdulah Sidran, za svako rješenje postoji problem. A ako ga nema, uvijek se može isfabricirati. Pa kada je već tako, besmisleno je, baš besmisleno, mrcvariti se u glumljenju demokratskog društva u kojem se svake četiri godine navodno provjerava narodna volja, a zapravo mjere strahovi. Jedino besmislenije je izgubiti još jednu godinu u čekanju da se to potvrdi. Dajte, u prijevodu, da obavimo što se obaviti mora, pa da se opuštenije nastavimo zlopatiti na ovoj vrućini i skupoći.