Burek sa zeljem

Moje zastave uvijek su iste boje

Kolumna / Kolumne | 15. 05. 2024. u 08:35 Igor BOŽOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Među kostima neandertalaca tu u našem susjedstvu, u Krapini, arheolozi su pronašli mnoge tragove postmortem nasilja, primjerice, kostiju polomljenih nakon smrti, ili kostiju polomljenih na način da je iz njih izvađena koštana srž, kao kada u moderno vrijeme to činimo s kostima životinja. Mnogi su znanstvenici već iz toga zaključili da se radi o kanibalizmu i da je to samo dokaz koliko su neadertalci bili zaostali u odnosu na suvremenog čovjeka, kromanjonca.

Međutim, kako se desetljećima kasnije otkrivalo sve više mjesta na kojima su počivali neandertalci, primijetili smo da je nalazište u Krapini specifično, jer na drugim mjestima arheolozi su otkrivali predivne, brižno rađene skulpturice, vješto sazdane alatke, poput prve igle (eto sad zamislite koliko je umijeće bilo napraviti iglu od životinjske kosti, pri čemu od alata imate samo druge kosti i kamenje).

Pronašli su i brojna nalazišta na kojima se jasno vidi da su neandertalci vjerovali u neki oblik zagrobnog života, makar ne ovako kao mi, ali su imali vječna počivališta na kojima su se povezivali s duhovima predaka.

Netko je u plemenu ili obitelji i određivan da donosi cvijeće i uređuje ta mjesta, dakle ono što su pronašli u Krapini nimalo ne pokazuje dobrodušnog neandertalca, koji je čak liječio i brinuo o svojim najbližima (pronađeni su tragovi otkinutih udova i takve su jedinke živjele još godinama, očito uz pomoć plemena, obitelji, jer sasvim je jasno da loviti više nisu mogli, ali imali su neke druge kvalitete, možda znanje, iskustvo...).

I sad se ja pitam, budući da je baš u Krapini pronađena ta stravična gomila iskasapljenih neandertalaca, nije li baš tu u susjedstvu počinjen neki od prvih ratnih zločina, nije li to masovna grobnica, i tko bi ju napravio i zašto? Drugi, protivnički neandertalci, kromanjonci možda?!

Vjerujem, dakako, da takve teške misli muče samo rijetke poput mene, vidi se da imam previše vremena... ali otvara mi jednu značajnu temu za razmišljanje.

Ma kakve kosti pračovjeka

Vidite kako proteklih tjedana žustre strasti vladaju među navijačima dvaju mostarskih nogometnih klubova. I sad, OK, to su neka navijačka pravila, subkultura o kakvoj ja previše ne znam i koju ne razumijem najbolje, te i nije ni mjesto ni vrijeme da o tome razmišljam baš ja. Ima upućenijih, bolje pripremljenih, za takva promišljanja.

Meni upada u oči da je jedna od utakmica pomladaka tih klubova, U15, ako se ne varam, prekinuta nakon što su se članovi tih timova potukli, posvađali, nije mi baš bilo najjasnije, a i mediji se trude iskriviti sliku o ovakvim incidentima, u skladu s tim čije srce bije u čijoj boji. Meni je u glavi taj odgojni dio, da je netko čak i mlađi od 15 godina spreman na tako radikalne poteze u tako ranoj dobi života.

Ja iz svojeg praktičnog obrazovanja i radnog iskustva dobro poznajem ideologije, i vjerujte da ovo nije daleko od takvog incidenta. Tu nisu u pitanju klubovi ili navijačke skupine, ili navijačke strasti, kad govorimo o tome.

Tu je problem odgoj i obrazovanje. A tu ne smijem šutjeti, kad god se za šutnju ukaže prilika.

Utjeraj ga u prosjek

Nedavno su mi se tako požalili roditelji iz Treće Osnovne Škole u Mostaru, njih nekoliko čija su djeca uzorna vladanja i dobro uče. U toj školi već tradicionalno prosječna masa roditelja pokušava upravo te marljive i vrijedne glavice učiniti građanima drugog reda na način da im negiraju pravo da djecu koja su pokazala marljivost kroz 35 tjedana nastave, svojim nesebičnim zalaganjem, redovitim dolascima i vrijednim ispunjavanjem školskih zadataka, u rpvom redu svladavanja školskog gradiva, puste tjedan dana ranije s nastave.

Najprije, radi se o starom i dobro isprobanom receptu koji se desetljećima primjenjuje u školama, čime se nagrađuju najsavjesniji đaci. Nadalje, u tom tjednu klinci koji imaju uzorno vladanje i dobre ocjene, nemaju što raditi, oni će se dosađivati i njihovi će mladi mozgovi biti isprovocirani da se pobune.

I na kraju, u tih nekoliko dana odsutnosti tih marljivih, nastavni kadar ima nepisano pravilo da malo 'obori' ocjenjivačke kriterije i progleda koji inače nezamislivi propust u znanju i pomogne onima ne toliko marljivim ili jednostavno na ovaj ili onaj način 'neodabranima' da se približe ovoj eliti, jer upravo taj neki izboreni bod danas sutra može dovesti do motivacije i kasnije sjajnog eksperta, kada se te mlade osobe konačno pronađu u poslu koji vole.

Međutim, iz godine u godinu, sve snažnija oporba, danas u Trećoj, sutra u bilo kojoj drugoj osnovnoj školi, postat će prihvatljiv model ponašanja i jednostavno ćemo prisiljavati djecu da se prikazuju glupljom i lijenijom nego što doista jesu.

Pogrešan korak nikad nije sam

I tu nastaje ozbiljan problem. Najprije, segregacijom djece, uvjetno rečeno odlikaša, da bismo ih utjerali u našu uobičajenu prosječnost, izgubit ćemo buduće liječnike, arheologe, antropologe... One krapinske kosti s početka teksta, neće imati više tko proučavati, nećemo moći ništa spoznati iz tih ostataka i potom smo nedvojbeno osuđeni na pogreške.

Poput onih iz srednjovjekovne Crne Gore, o čemu imaju čak i epsku poeziju, kako su ubijali Turke... Poput onih iz Jasenovca, gdje imamo barem pet različitih verzija, a budimo realni, Arijevcima nacistima, mi Slaveni smo svi ista gamad, nego srećom nisu pobijedili u Drugom Svjetskom Ratu...

I sve do ovih novih tragedija humanizma, do novih izmišljanja brojki, prikrivanja istine, da se pitate komu je ta Rezolucija, ako ćemo mi i dalje forsirati vlastite neistine...

Segregacijom uvjetno rečeno odlikaša, jer tu su i djeca koja su uredno ispunila sve zadaće, nisu izostali niti jednom i slično... Mi forsiramo mlade ljudske jedinke da se pronalaze u drugim oblicima ponašanja, subkulturama u kojima je motiv krvi i degeneka preči od razgovora i međusobne suradnje. A tada nećemo imati problem s malim koškanjem na U15, nećemo imati probleme oko nekih samo tamo transparenata, začas se to pretvori u '90-e opet i iznova. U Sutinu i Uborak, u Dretelj i Heliodrom, u Uzdol i Grabovicu.

Uzročno-posljedične veze tako naizgled malih propusta u društvenim pravilima mogu dovesti do katastrofalnih posljedica, čak Holokausta. Jer ono što mi danas nastojimo činiti jest samo maskiranje problema, kao u Osnovnoj Školi Antuna Branka Šimića, gdje iz betona trava raste. Poslušajte, tako je mali skok između tako zamaskiranog igrailšta i zanemarivanja tragedije onih kostiju iz Krapine. A ako nećemo učiti barem iz vlastitih pogrešaka, ne znam iz čijih biste vi učili?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close