Čekrk i Čekrčići

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Naime, gledam neki dan listu top poduzeća u ovom dijelu zemlje. Rekoh svaka čast, ima tu milijuna, ima tu posla, čak perspektive. Ima tu i djelatnosti koje kupe kajmak, reklo bi se lagano k'o s maslom, a što jako puno govori o nama kao ljudima i nama kao društvu, ali nije to sad tema mog pisanja.

Tema je opet ona koja mi se svako malo vrti po glavi – ima jedna "firma" koja tako lagano može ući u Top 10, možda bi se čak lako probila i u Top 3, a možda, u slučaju jakog angažmana, postane i najveći ubirač kajmaka u kantonu/županiji.  Riječ je o policiji, odnosno MUP-u, koji, iako službeno nije riječ o poduzeću, godinama iz nekog razloga samo nijemo gleda kako lova bježi bez da je oni pokupe. A mogu je pokupiti, po svim parametrima, Mostar i okolica su poligon za pokaznu vježbu kako se samo treba malo sagnuti i lova je tu.

Lova do krova

Gledajući iz bilo koje perspektive, MUP leži na zlatu, ali ili neće ili ne može ili ne smije pokupiti toliko blago. Ne znam koji bi odgovor bio točan. Možda i sva tri pomalo. A lova doslovno leži na cesti.  Ili, bolje reći, lova piči cestom više nego bi smjela pičiti, lova pali sva četiri gdje ne bi trebala, lova parkira gdje ne smije, lova prelazi cestu gdje ne bi smjela i gdje je zabranjeno. Lova gdje god pogledaš, lova svuda oko nas, svi smo mi ta lova, koja samo čeka nekoga da je elegantno i po zakonu pokupi,  i to lova tako intenzivna da ni sve keš mašine Las Vegasa ne bi imale takav protok kao što bi to bio slučaj ovdje kod nas.

Prosječan mostarski pješak samo što izađe iz kuće napravi par prekršaja, dok se „tetka prava mostarska s trajnom“ vrati doma iz šetnje već ih ima barem deset. Ne bi gospođa pješačkim, nego uinat deset metara iznad, kroz cvijeće i šimšire. Zaslužni umirovljenik ide kuda je njemu milo, k'o da je oslobodio grad, pa je sve njegova ledina. O vozačima da ne govorimo, svakodnevni puni krug od kuće do posla i natrag navede ga barem nekoliko puta na grijeh, a griješi se upravo zato jer se podsvjesno zna da ti nitko neće ništa. Isto je s mirujućim prometom.  Bahati, bezobrazni, nadrkani, nebitno muško, žensko ili Memo, svi smo mi jednaki u prometnom grijehu. I ustrajni da u njemu ustrajemo.

Stočni grijeh

Džaba stupići, uzalud pozivanje na razum, prisječan mostarski vozač koji traži mjesto za parking u većoj je potrebi nego onaj kojem je izašlo na vrh neke stvari i koji će se upišati ako negdje pod hitno ne parkira. Svi su u jakoj potrebi, svi jednostavno moraju ostaviti auto pod svaku cijenu i gdje ga nijedna logika ne bi smjestila.

Kad bi policija ozbiljno, ali baš ozbiljno radila svoj posao, svaki prometni policajac u našem kaosu bi mogao napisati na dnevnoj bazi par stotina kazni. I to smo zato jer tehnički ne može napisati više. Brzina pisanja, vrijeme potrebno za vađenje bloka, stavljanje bloka nazad u džep, stavljanje kazne, to zna potrajati i pešes minuta. Ali računica je jasna – da imaš stotinjak policajaca i svaki napiše par stotina kazni, to su milijuni! Pusti milijuni maraka! A čajk i da se na taj način krenemo civilizirati kao sudionici u prometu, još će puno vremena proći dok nam se atavizmi prošlosti i refleksi stečeni godinama ne primire.

Zatvoriti krug

Poantu kužite – svi smo mi mostarski pješaci ili vozači – i svi mi redom, uključujući i mene, napravimo toliko prekršaja, sada je već to uvučeno duboko u podsvijest i radnje su nam skroz refleksne, da bi, da jest kao što nije, pola plaće dali na kazne. No, netko očito ne vidi ono što je očito i MUP je sve samo ne „firma“ koja zavodi red i kupi novac kao da su tratinčice u pitanju.

Umjesto da nabaci toliko novca da svakih pet dana mogu sebi kupovati nove uniforme, čisto zato što mogu, i usput usreći budžet HNŽ-a za puste milijune, a usput malo sredi situaciju u gradu, ne samo u prometu, naš MUP je "bolesnik na Bosporu". Fali ljudi, nedostaje elena, nema  hrabrosti, fali svega. I, naravno, fali novca. A novac je tu, samo se pitam - zašto se ne kupi?

I na kraju, ono što me je i ponukalo da ovo napišem. Ono što me je zaintrigiralo. Put me tjerao zadnjih dana mnogo češće nego inače kroz Donju Mahalu prema Rodoču. Zapravo, faktički gledano, iako mi kolokvijalno kažemo kroz Donju Mahalu, gradska magistralna cesta tehnički vodi iznad Donje Mahale (kroz Mahalu je ako vozite ulicom Gojka Vukovića). Ali to je tek mala digresija nebitna za poantu.

Gas, gas, gas!

A poanta je kako svi znamo da cesta vodi preko Čekrka i kako nakon što se prođe radar većina vozača na neku foru snažno ubrza preko Čekrka (ali i pri odvajanju dolje prema mostu)i odjednom pojuri posve nedozvoljenom brzinom, kao da svi negdje hitno moraju. To je krajnje opasno, jer na Čekrku je i dalje raskrižje (ako niste skužili). I onda se prema Rodoču ta auta sjure tako  brzo (brže nego je dozvoljeno na bilo kojoj magistrali u FBiH) da me čudi kako se češće ne događaju veće nesreće.

Barem tri auta sam vidio kao mi pred očima igraju u iznenadnom pokušaju vozača da uhvati pravac vožnje, jer se sam doveo u situaciju da mu auto bježi iz ruku. Jednostavno, meni neobjašnjive utrke ubrzanja događaju se na tom malom odsječku ceste, samo zato jer je netko rekao da može. Da može slobodno.

Ali ono što je meni bitno u svemu, ja papak, koji je i nakon radara nastavio voziti istom brzinom (cca. 60 km/h) opet sam svaki put sustigao sve te koji su me prestigli riskirajući vozeći brzo i međusobno se  obilazeći kao da se radi o filmskoj potjeri.

Kuda se toliko žuri?

Naime, osim što znamo da neke u Koloniji čeka legendarna kocka, onaj kružni tok onkraj Kolonije  je kao lijevak i ubrzo zaustavi sve te brzance i postavi ih u manju kolonu, točno da se svaki put upitam kako je moguće da, unatoč očitom, opet nešto te ljude tjera da jurcaju? Kome jure? Zašto jure? Odgovor je jedan jedini mogući – zato što znaju da im tu neće nitko ništa!

I tu, u tih par stotina metara, sublimirana je sva tragedija našeg društva, gdje, dok ima nekog zakona (ovaj put u obliku radara) svi voze relativno uredno i ponašaju se fino (naravno, i tu ima izuzetaka, barem jedan koji je naumio voziti na svoju ruku). Čim zakon popusti ili ga nema, kreće opći raspašoj. Jedina sreća je da je to samo par stotina metara, pa se, valjda, ne stigne napraviti veće sranje.

I zamisli sad policiju, tu negdje strateški šušnutu i s radarom. I sa ozbiljnom namjerom da kazni svakog onog koji tu vozi preko svakog osjećaja mjere i zakona.  Živa lova. Živa lova, brate moj.

A nama ostaje tek utjeha, da ako već nema njima žive love, barem nema nama mrtve glave. Samo se pitam – do kad?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.