Očigledni očevid

Balada o prosvjednim radnicima

Kome danas uopće treba škola? Kome treba znanje? Ima ga na YouTubeu koliko hoćeš, sve je jasno kao dan, a ako baš trebaš diplomu, zar se isplati mučiti za nju tolike godine?
Kolumna / Kolumne | 25. 04. 2024. u 09:26 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki put kad prosvjetni radnici podignu glas za povećanje plaće, prijeteći štrajkom, prvo upozorenja, a onda i onim generalnim, mene obuzme neka čudna tuga. Obuzme me neki bluz, koji mi se rijetko javlja tako intenzivno kao kad vidim one kojima je netko davno šapnuo da su stup društva, kada ih vidim kako mole za milostinju.

Uvijek se sjetim onog legendarnog, nažalost i vrlo istinitog skeča, iz zadnje predratne sezone Nadrealista, o umirovljenicima koje posjeti ronilac, misleći kako je s površine uspio dotaknuti samo dno. A dvoje umirovljenika mu slavodobitno kaže, e moj sine, nije ti ovo dno, ispod nas su još rudari i prosvjetni radnici. I znali smo kako je to istina. I bilo nam je smiješno. Jebiga.

Alija i Sirotanovići

Rudari su barem dobili svoje mjesto na novčanicama tog vremena, kutarisala ih je socijalistička vlast na odlasku sa svojom verzijom one da radnička klasa odlazi u raj, pa ih k'o metnulo da im se divimo na novčanicama koje se tope u ruci kao mjehur od sapunice. Prosvjetari nisu dobili ni to. Oni su dobili duplo golo.

Kad je točno počela erozija prosvjetarstva, ne znam. Ali znam da sam jednom prilikom čuo svog školskog kolegu Ivicu, kako na pitanje profesorice što će, jadan, raditi ako napusti srednju školu, odgovara s baš me briga i za tebe i za ovu školu, samo čekam da davež nekako svrši, pa da idem mlatiti pare kod strica u Njemačkoj. Profesorica se sledila i smanjila automatski za metar, nestala iza one katedre, potpuno se istopila iza plavog dnevnika.

Bit će skoro propast svijeta...

Pola razreda se ukočilo od smijeha, znajući valjda da posao pomoćnika u automehaničarskoj radnji u Memmingenu znači dobre pare i sigurnu budućnost, dok je druga polovica razreda zabezeknuto gledala živi prijenos sprovoda svojih dječačkih iluzija, onih koje su nam roditelji usadili pod motom "učiti, učiti i samo učiti..."

Moja majka je, doduše, znala reći kako je sve počelo ukidanjem Učiteljske škole, ali sam ja svejedno došao na gotovo. Erozija jednog od mnogih stupova društva odavno je počela i ja sam samo mogao konstatirati kako je ono "uči, sine, da budeš netko i nešto" postalo klimavo k'o zub u šestogodišnjeg djeteta.

Prosvjetari su sve više tonuli u apatiju, gledajući kako klize na dno društva, mi smo išli u školu više po inerciji, a manje po potpis da znamo i umijemo. U jednom trenutku nije se više znalo tko više markira s nastave, mi ili oni.

Govorim, ipak, o onom vremenu tik uz rat. To vrijeme ne bi bilo bitno i stajalo bi tek kao gadna fusnota iz prošlosti, da nije kako nije. Rudara još uvijek ima, ponekad ih vidiš ako ti prst na daljinskom slučajno prebaci na javnu televiziju i onda vidiš kako postoje još neki ljudi koji krive kičmu i gube zdravlje da bi neki drugi imali struje kod kuće i u mobitelima. U Mostaru smo ih se odavno i vrlo uspješno riješili. Stanuju u romantičarskim uspomenama, dižemo njihovu hrabrost, volju i snagu u nebesa, zaboravljajući da su bili u svoje vrijeme na dnu ili vrlo blizu njega.

Kome si to pismen, majke ti?

No, prosvjetara još uvijek imamo. I njima nije naše novo doba donijelo ništa previše dobroga. Nema tko se u poraću nije podignuo iz mulja, nema tko nije preskočio par nivoa i etablirao se kao neki čimbenik, samo oni i dalje na onom dnu, tamo gdje su bili davno u onom skeču Nadrealista.

Kako nam je život odavno postao skeč iz Nadrealista, tako se nekome može učiniti kako i štrajk prosvjetara pripada tu. U skeč. Jer kako drukčije opisati činjenicu da tražiš 15 posto više, a poslodavac ti dadne ponudu za 2,5? Dođe ti da se zapitaš – shvaća li više itko ozbiljno prosvjetne radnike u ovoj zemlji?

Je li onaj mali Ivica iz mojih srednjoškolskih dana, onaj sa stricem automehaničarem iz Memmingena zapravo trijumfalno pobijedio u borbi sa profesoricom, koja se trajno istopila iza katedre, skupa sa iluzijom da su prosvjeta i prosvjetni radnici neki stup našeg društva?

Možda je Mali Ivica (sad sve velikim slovom) personifikacija svih naših iluzija, čudovište koje je pojelo standarde koje smo inercijom vukli za sobom čitavo vrijeme, a onda u jednom trenutku shvatili da su nam običan balast? Kome, kvragu, danas uopće trebaju ti dosadni prosvjetari? Taj čir na guzici, koji svako malo traži neka prava, vješa se o budžet kao dripci na sarajevske tramvaje, a u osnovi čemu služe?

Hej tičer, liv aur kids aloun!

Da, pitat ću vas, čemu danas služe prosvjetni radnici? U hijerarhiji gdje, s jedne strane stoji bogata novija povijest kupovine diploma, ljepšim jezikom - institucije na kojima možeš dobiti papir o završenoj školi za nešto novca i nešto malo muke, a s druge strane stoje nove generacije kojima je posve normalno da je sve ovo prvospomenuto normalno, gdje to, pitam ja vas, prosvjetni radnik može stati i reći – platite me, jer bez mene ne možete? Ja školujem vašu djecu, ja od njih pravim ljude! Buhahahahaha!!!!

U društvu u kojem se znanje gužva kao nebitan papir, u kojem se znanost i njezina dostignuća brišu kao krpom nekim videima na kojima čudni likovi čudnog imena uvjeravaju ljude kako su ih cijelo vrijeme sistematski varali i kako sve što znaju nije točno.

Kako u vremenima u kojima logika, metodologija, analiza, usporedba, dedukcija i indukcija praktično ne postoje, nego su se ljudi sveli na serviranje činjenica kao brze hrane, gdje u par halapljivih zalogaja, brže od dobivanja i najbrže diplome, od nekih samoprozvanih stručnjaka dobiju sve znanja što im treba za bučne cjelonoćne rasprave?

Je li stalno nepoštovanje institucije učitelja, nastavnika i profesora zapravo jasan dokaz da je, od one inercije s kojom smo desetljećima živjeli, ostala samo još ta funkcija prosvjetara kao nekoga tko će nam, eto, nekako pričuvati potomke onih nekoliko sati u danu, da mi možemo slobodnije cunjati kroz život? Da možemo reći kako ipak nisu vazdan proveli uz savjete influencera, designera, kozmetičara stvarnosti i wannabe milijunaša?

Je li zato i gledamo s visine na nastavnički posao i dajemo im 2,5 umjesto traženih 15 posto? Jer nisu u našim glavama ništa drugo nego bejbisiteri za malo veću djecu? Čuvari plaže u zimskom periodu? Gnjaveži koji se stalno nešto bude, a malo rade, još i imaju zimski i ljetni raspust, đe to ima? Jesu li i prosvjetni radnici atavizam prošlosti? Jesu li i njih izmislili komunisti da bi lakše manipulirali narodom?

Designeri i influenceri

Uostalom, svaki put kada kažete da ne znate kuda ide ova naša mladost, kada zapjenite pišući komentare na vijest kako dolaze bubajale ili designerice, sjetite se tih 2,5 posto, ali znajte i kako je odavno počelo biti kasno. Nije to samo pitanje prosvjetarske plaće, nego i slika nas samih i svega onoga što smo sebi i djeci predstavili kao normalno.

Kako može učitelj, nastavnik ili profesor nametnuti sebe kao uzor djeci, kada ga držimo na kruhu i vodi? Kako on može biti uzor, kada djeca tokom dana vide i dive se ljudima koji su bez škole došli do jedinog pravog mjerila vrijednosti društva kojeg smo mi napravili – novca, slave i popularnosti?

Odavno smo znanje prestali cijeniti i prepustili se kupnji papira, odavno smo degradirali prosvjetare i pljunuli im u posao, pretvorivši se u likove koji ne dozvoljavaju da im djeca nisu u pravu i ne dozvoljavaju da im netko kaže kako im dijete nije ni za što.

Svi smo mi dozvolili da djeca dolaze u školu s boljim autom od profesora, da im nastavnik bude lik iz vica, da im učitelj bude uspomena kao bajka ispričana pred spavanje. Svi smo mi pronašli, svak' na svoj način, strica u Memmingenu, samo ponekad ne želimo priznati. Svi smo mi, barem pomalo, pristali na to. Kao i na onu priču da je lako prosvjetarima. Iako im se, u nekim razvijenim zemljama, posao vodi kao jedan od najstresnijih, plaćeni su kao čistačica u kakvoj jačoj državnoj firmi.

Čitaj kao što je napisano

Uz veliki pozdrav prosvjetarima koji i u ova čudna vremena uspijevaju biti iznad pozicije koju im društvo realno dodjeljuje i uspijevaju, unatoč svemu, ostati gordi i čak poštovani, uz veliki pozdrav roditeljima koji ne pristaju na trendove i znaju da samo dobri temelji drže nadgradnju i da kuća bez temelja, ma koliko katova nadžidžali i betona utukli, neumitno mora pasti u prašinu, ja ovdje završavam.

Bude me strah dokle će nas ova erozija svega na kraju dovesti. Sve manje prosvjetara, sve manje učenika, sve manje škole, sve manje znanja, a sve više masti životinjskog porijekla. I sve više halapljivog žderanja, makar je netko nekad davno zaključio kako to nije zdravo. Ali, njemu ionako nećemo vjerovati. Kome treba njegovo znanje? Imamo influencere koji će nam reći kako treba kroz život.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close