Klasno Marko na Kosovo stiže

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Neki dan sam, pričajući povodom četrdesete obljetnice prvog albuma Zabranjenog Pušenja, rekao kako je njima bilo donekle lakše nego danas napisati angažiranu pjesmu. Ne samo Neletu i Seji, nego i Džoniju, Rundeku, Bori, Idolima…bilo kome. Imali su prednost i iskoristili je. Eto, ako vas zanima zašto su pjesme nekad bile bolje, a danas su goli k….

Naravno, to je moj dojam, pogled s naknadnim znanjem nekoga koga je monolitnost socijalizma dokučila tek na kraju svoje balade, ali koji je spreman braniti svoju tezu kako je uvijek lakše ratovati protiv jasnog, vidljivog i sveprisutnog protivnika, nekoga tko ima glavu i rep, jasnu definiciju i jasne zakonitosti i oblikuje jasna pravila ponašanja, odvajajući posve razumljivo kažnjivo od nekažnjivog i zabranjeno od dozvoljenog.

Jadnička kjasa odjazi u jaj

Koliko god to vrijeme bilo sivo i olovno, pogotovo gledamo li ga iz perspektive demokratskih i ljudskih sloboda, ujedno je bilo obilježeno i umjetničkim procvatom, od glazbe do filma, gdje je u sivoj zoni, između već spomenutih granica, a koja je u osamdesetim, iz mnogo razloga, postajala sve šira, gdje su se autori zapravo odguravali o jasno definirani monolit, ravnajući svoj angažman upravo prema obliku, boji i energetskoj emisiji tog socijalističkog monolita.

Naravno, često neopjevana, ali i tada sveprisutna nonšalancija ovdašnjih malih šarafa u velikom sistemu, doprinosila je da se siva zona artističkog nastupa ponekad munjevito proširi, ali to ne mijenja moju osnovnu premisu da je umjetnicima ionako bilo jednostavnije – imali su jasnu definiciju protiv čega dignuti glas, a ujedno im je to nešto čak pružalo i solidnu mogućnost egzistencije, usprkos reakcionarnom radu.

Monolitovim stazama revolucije

A danas? Pa društvo više nije monolitno, nego je amorfno, dijelovi su gotovo nevidljivi ili ih je teško definirati, neki jasno vidljivi dijelovi toliko sirovo strše da otpor istima jednako sirovo i neinventivno izgleda već u startu. I dok se nekoć znalo što je vanjski, a što unutarnji neprijatelj, pa smo od toga mogli praviti svima dobro razumljive viceve, danas je neprijatelja toliko da se čini da je pojedincu neprijatelj svatko živ, i izvana i uznutra, a da je usput sam sebi najveći neprijatelj.

I dok je nekoć strah od zidova koji imaju uši bio jasno definiran postojanjem državne službe bezbednosti, kroz varijacije tipa ozna sve dozna i udba tvoja sudba, u strogo kontrolirnim medijskim uvjetima, danas je strah od svega podstaknut upravo potpuno ukinutim medijskim granicama, od kojih je granica dobrog ukusa odavno spaljena i zaboravljena.

Fensi borba za zamišljenim protivnicima

Prijete tako farmaceuti, masoni, bildeberzi, avioni koji ostavljaju tragove, pesticidi, dodaci hrani sa slovom E, ljudi gušteri, briselske ćate, američki filantropi, ruski oligarsi, kineski električni auti, dizelske čestice čađe, hazari, svemirci, pekari koji svašta stavljaju u kruh, voda koja nije k'o što je bila, komšije i susjedi, narkobosovi, uhljebi, eldžibiti komjuniti, globalno zatopljenje, razina mora, izlov ribe, mikroplastika, pevece vrećice, stiropori, tehnomenadžeri, digitalizacija, pešes ge, islamisti, neokoni, križari, šećeri, masnoće, soli i slobodni radikali…

Jednostavno, bilo je ljepše i jednostavnije nekad, ma koliko se doimalo gusto, izvlačiti životne pouke, stavljati ih u pjesme i suprotstavljati se onome što je u društvu moglo, ako ne bolje, onda barem drukčije. U doba, da se sjetim gospođe Kitarović, jednog jogurta, jedne partije, jedne televizije i jedne politike, bilo je puno lakše tražiti ono drugo. Danas, dok pregledaš sve, prođe te volja. Ne znaš ni s kim, a ni protiv koga, što lijepo jednom reče Džoni.

Š' ima? Evo, borba, brate!

Stoga, ne čudi me da se, čini mi se u slobodarskoj Tuzli, okupilo samo 16 prosvjednika na prvomajskom protestu. U vazda slobodarskom Mostaru, nitko nikoga nije ni pozivao na prosvjede, samo su se tradicionalno oni malo manje siti ili barem oni više željni druženja, nacrtali na sindikalni gradonačelnikov grah na Šetnici. Kl

Kako samo bajkovito i sajnsfikšn danas zvuče priče o klasnoj borbi minulih vremena, priče o štrajkovima koji su i ovdje kod nas bili dio klasne borbe, ono kad su nam po rudnicima preci štrajkali glađu, a djedovi primali porciju degeneka od žandara. Ali, rekoh, bilo je to vrijeme jasnog protivnika, političkog, klasnog, kakvog god. I prije socijalizma i tokom njega.

To je nama naša tvorba dala

A danas? Tko je danas radnička klasa? Ima li toga uopće? Nekoć nije bila sramota reći da si radnik, a danas je sramota reći da nisi barem na putu da budeš influencer ili već neki takav klinac. Za sve ostalo tu su zlatni džokeri Bošnjaci, Hrvati, Srbi. Danas su, ostavimo li njih, neprijatelji tek zavist, pohlepa i neumjerenost, a strahovi da ti život ne prođe uzalud u odnosu na druge, da se ne uguziš, da se ne uhljebiš, pa da ti se smiju.

Zato i jesi na roštilju, u apartmanu, na putovanju, i slikaš se za društvene mreže na Prvi maj. U borbi s drugima. Ne u borbi sa sustavom. Jer, što je i tko je, uopće, danas ovdje sustav? Protiv koga i protiv čega bi se to trebalo boriti, da prostiš, rekti? Ljutnju zbog gužve na granicama i naplatnim kućicama autoputa, naravno, ne računam u borbu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.