Most na rijeci Miljacki

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kada je prije gotovo četiri godine objavljena kratka vijest o tome kako će u sarajevskoj Općini Centar biti postavljene biste Tadeusza Mazowieckog, Paddya Ashdowna, Aloisa Mocka i Srđana Aleksića, o čemu sam svojevremeno pisao na ovom portalu, to je zbog imena bivšeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna tada izgledalo kao nečija neslana šala. Tadašnji načelnik Općine Centar Nedžad Ajnadžić izjavio je kako su ta četvorica ljudi "dali svoj doprinos za slobodu naše zemlje", te kako su "svoj radni vijek posvetili borbi za očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine".

Razlozi ovakve odluke, o čemu sam također pisao, nemaju nikakve veze s nesuvislim načelnikovim obrazloženjem, već je ona bila isključivo motivirana banalnim dnevno-političkim igrama, pri čemu je Paddy Ashdown predstavljao prst u oko Srbima i Hrvatima. Jedino me iznenadilo što pored ove četiri planirane biste nije dodana i ona peta, bista Stipe Mesića. U bosanskohercegovačkoj "povijesti beščašća" većina naših visokih predstavnika zauzeli bi iznimno visoko mjesto, a Paddy Ashdown možda i čelno. Kako se on onda našao u istoj priči s Tadeuszem Mazowieckim, Aloisom Mockom i Srđanom Aleksićem? Pogotovo kada je riječ o spomeničkoj baštini koja na ovim prostorima, kao uostalom i u svim drugim zemljama s "viškom povijesti", nema baš dugačak vijek trajanja.

Neukusna šala

Da se ne radi o nečijoj neukusnoj šali, vidjelo se par mjeseci kasnije, kada su otkrivene biste Tadeusza Mazowieckog, Paddya Ashdowna i Aloisa Mocka. Bista Srđana Aleksića je u međuvremenu nestala s popisa. Zbog čega, to nitko nije objasnio. "Pokušavamo da kao grad, kao Sarajevo, pošto je ono bilo simbol otpora za očuvanje Bosne, da sve te ličnosti koje su doprinijele značajno da im ukažemo pažnju, a i putokaz drugim državnicima", poručio je osnovnoškolskim rječnikom prilikom otvaranja spomenika Ejup Ganić, jedan iz plejade zaboravljenih političkih asova, koji je svojevremeno dovođen u vezu s ratnim zločinima koji su se dogodili u Sarajevu na samom početku rata.

Slično kao i u slučaju spomenutih spomeničkih bisti, vijest koja se pojavila nedavno također neodoljivo podsjeća na loš vic. Riječ je o imenovanju mosta u blizini sarajevske Vijećnice. Na sjednici
Općinskog vijeća Stari Grad Sarajevo donesena je odluka da se most nazove po Mustafi Mujezinoviću, zaboravljenom bivšem premijeru Federacije BiH iz Stranke demokratske akcije, što je u ovom kontekstu vrlo važno naglasiti, koji je preminuo 2019. godine. Premijersku dužnost Mujezinović je obnašao od 2009. do 2011. godine. Bio je, također, i premijer Sarajevske županije i načelnik Općine Stari Grad. Posljednje godine života Mujezinović je proveo u diplomaciji. Po zanimanju je bio diplomirani inženjer elektrotehnike. Jedna, rekli bismo, ni po čemu posebna ličnost, jedan iz brojne plejade poratnih političara prepoznatljivih prvenstveno po akumulaciji visokih državnih funkcija koje su za života obnašali.

Možda postoje i određeni razlozi zbog kojih je most nazvan po Mustafi Mujezinoviću, za koje šira javnost možda i ne zna, ali je Općinsko vijeće u tom slučaju bilo dužno, ne samo prema javnosti, već i prema obitelji pokojnog Mujezinovića, jasno obrazložiti svoju odluku. Ovako, ona ostaje na razini lošeg vica, pogotovo ako se zna da je Vijeće odlučivalo između Mustafe Mujezinovića i Muhameda Filipovića.

Muhamed Filipović je tipičan predstavnik jednog fenomena karakterističnog za Sarajevo. Riječ je lažnim veličinama nastalim u registrima niske kulture, jedan fenomen koji je živ i danas, ponajprije u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Kako izgleda stvarna slika tih lažnih veličina, na najbolji način pokazuje primjer Muhameda Filipovića, čovjeka kojemu su za života tepali kao najvažnijem živućem bošnjačkom intelektualcu, sve dok se njegovim likom i (ne)djelom nisu pozabavila dvojica nepotkupljivih intelektualaca, poput Tarika Haverića i pokojnog Marka Vešovića.

Poremećene vrijednosti

U jednom gradu bogate kulturne povijesti poput Sarajeva, svesti izbor na Mustafu Mujezinovića i Muhameda Filipovića prije svega je znak poremećenih vrijednosnih kriterija u društvu. Imenovanja trgova, mostova, ulica, ustanova, pa i spomenička baština, u urbanoj geografiji imaju dvojaku ulogu. Prva, i ona najvidljivija, može se svesti na puko mapiranje grada. U brojnim gradovima ona je i jedina, gdje su ulice nazivane po biljkama ili cvijeću, ili su označene brojevima. Međutim, mnogo je, barem na našim prostorima, važnija ona druga uloga: imena ulica, trgova, mostova, ujedno su i neka vrsta memorije grada. Memorije, koja je u našem slučaju i snažno ideološki obojena, zbog neke vrste nakaradnog običajnog prava po kojemu "pobjedniku" pripada sve.

Bili smo svjedoci svih ovih godina izmjenama naziva ulica iz socijalističkog razdoblja, što se događalo ne samo u Sarajevu, već i u gotovo svim gradovima na području bivše Jugoslavije. Karakterističan je primjer Beograda iz kojega su prebrisani neki nazivi ulica koji su se odnosili na mjesta i gradove s prostora koji su ostali van državnih granica Srbije. Prije desetak godina, primjerice, beogradska Zagrebačka ulica preimenovana je u Ulicu Koče Popovića.

Krajem lipnja 2020. godine u Beogradu je pokrenuta inicijativa da se preimenuju nazivi ulicama koje nose imena po toponimima iz bivše Jugoslavije. Na spisku ulica čiji je naziv trebao biti izmijenjen našla se i Sarajevska ulica. Međutim, zbog burne reakcije javnosti, Sarajevska ulica je, za razliku od one Zagrebačke, ostala.

Sarajevo iz ere gradonačelnice Benjamine Karić koja, zbog administrativnog ustroja Grada Sarajeva, doduše nije kumovala odluci da se most preko puta Vijećnice nazove po Mustafi Mujezinoviću, ostat će upamćeno i po dva spomenička kompleksa: onog na Kazanima, postavljenog civilima koje su za vrijeme opsade Sarajeva na tom lokalitetu pobili pripadnici 10. brdske brigade Armije BiH, na kojem uopće nije navedeno tko je te ljude pobio i zašto, te spomenika Tvrtku I. Kotromaniću, posljednjem bosanskom banu, koji je zatim sam sebe proglasio kraljem. Tvrtkov kip postavljen je u blizini zgrade Predsjedništva BiH bez potrebnih dozvola. Nadobudna gradonačelnica to je objasnila izjavom da se tu ne radi o postavljanju spomenika, već je to predstavila kao izložbu trajnog karaktera, bez obzira što to značilo.

Ona čuvena Marxova misao o povijesti koja se ponavlja isključivo kao farsa, u našoj varijanti bi se mogla donekle korigirati, jer se ovdje povijest uglavnom ponavlja u formi lošeg vica. Sarajevo iz ere Benjamine Karić, koje je u tom periodu doživjelo svoj najdublji civilizacijski sunovrat, nije ništa drugo nego loš vic. A mostovi i ulice nazvane po Mustafi Mujezinoviću ili Muhamedu Filipoviću, svejedno, ostat će trajan simbol tog sunovrata. Ukoliko im neki novi "pobjednici" u međuvremenu ne promijene nazive.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.