Mostarska buka za zagrebački mir

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ono najvažnije što treba znati o koncertu podrške što su ga u Mostaru osmog juna organizirali Udruga „Hrvatsko srce nade“ i Odjel za branitelje HVO-a i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora, rekao je ministar vanjskih poslova Hrvatske, Davor Ivo Stier, a da pri tome nije spomenuo ni Marka, ni Perkovića, ni Thompsona, ali ni Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, nepravosnažno osuđene na stotinu i jedanaest godina zatvora zbog ratnih zločina u Bosni i Hercegovini.

„Sud je stvoren ne da sudi državama i ne da stvori novo pravo, nego da se drži norme postojećeg međunarodnog humanitarnog prava. Na tom standardu Hrvatska inzistira. Sud mora provoditi standarde međunarodnog prava, a ne kreirati nove. To se posebno odnosi na statut udruženog zločinačkog poduhvata koji se ne smije ekstenzivno tumačiti, jer bi u tom slučaju svaka legitimna vojna akcija bila dovedena u pitanje. To je važno ne samo za Hrvatsku, nego i za NATO, EU i stalne članice Vijeća sigurnosti“, rekao je Stier u New Yorku, gdje je otputovao radi sjednice UN-ovog Vijeća sigurnosti i prateće rasprave o radu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu.

Iako nije pravnik, već politolog i novinar, Stier zna šta znači definicija udruženi zločinački poduhvat i na šta se sve može odnositi ukoliko se u potvrđenoj optužnici za takvo djelo navode akteri službene politike neke države. A u slučaju prvostepene presude Prliću i ostalima se spominje, kao najzvučnije ime, ono prvog predsjednika neovisne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana.

E, zadatak Ive Stiera je da ga posthumno odbrani. Hrvatima u BiH, ne nekima, već cijelom zajednicom, neće se baviti iz najmanje dva razloga. Jedan je – i taj mu je, zapravo, manje važan - što se za udruženi zločinački poduhvat svakako ne sudi narodu i narodima, već grupi pojedinaca koja se udružila radi nekog krivičnog djela, od, da pojednostavimo, pljačke banke, pa do etničkog čišćenja; dok je drugi, bitniji, taj što ga, zapravo, za Hrvate u BiH, libo racku u datoj situaciji, a i češće.

„Sud je stvoren ne da sudi državama i ne da stvori novo pravo, nego da se drži norme postojećeg međunarodnog humanitarnog prava. Na tom standardu Hrvatska inzistira. Sud mora provoditi standarde međunarodnog prava, a ne kreirati nove. To se posebno odnosi na statut udruženog zločinačkog poduhvata koji se ne smije ekstenzivno tumačiti, jer bi u tom slučaju svaka legitimna vojna akcija bila dovedena u pitanje. To je važno ne samo za Hrvatsku, nego i za NATO, EU i stalne članice Vijeća sigurnosti“, rekao je, da ponovimo, Ivo Stier.

Prevedeno na jezik koji nije diplomatski, to u jednom dijelu znači: dok god se sudi nekoj šestorici iz Hercegovine, i samo njima, Hrvatskoj je to sasvim prihvatljivo, pa čak i ako će ležati za udruženi zločinački poduhvat. Važno je, međutim, iz Stierove perspektive, da se to udruživanje ne tumači preširoko (ekstenzivno), odnosno da ne prelazi međudržavnu granicu BiH i Hrvatske.

Drugi dio izjave, onaj o legitimnim vojnim akcijama namijenjen je sugovornicima iz Vijeća sigurnosti i partnerima iz NATO-a, kojima je predstavnik službenog Zagreba, u slobodnom prijevodu, poručio: ukoliko sutra ili za pet godina pripucate po nekome, pa usput pogodite školu i bolnicu, moglo bi vam se suditi, a najbolji način da se to izbjegne jeste da mi, svi zajedno, u lijepom, starom gradu New Yorku, malo suzimo tu definiciju udruženog zločinačkog poduhvata i famozne zapovjedne odgovornosti. Uzgred rečeno, neke stalne članice Vijeća sigurnosti – i to, barem, tri od pet: SAD, Velika Britanija i Rusija – legitimnim smatraju, recimo, napade na Irak, Afganistan, Siriju ili brzopotezno raskivanje Ukrajine.

Malo je onih u hrvatskoj vlasti, ako ih uopšte ima, što vjeruju kako će Prlić i ostali biti oslobođeni u Haagu, ali to neće reći jasno i javno. Hoće, međutim, kazati, pa ponoviti što svojim riječima, što vještim PR-om, kako je službenom Zagrebu samo i jedino bitno da se presuda ne dotiče Tuđmana i, posljedično, službene politike Hrvatske u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća.

Neka, dakle, robijaju tamo neki Hercegovci koliko već treba, a oni što će im to teško pasti, ispuhali su se i ispuhivat će se na koncertima koje će im besplatno održa(va)ti domoljub sa distorzijom - onaj što ne zaboravlja sunarodnjake, ali zna zaboraviti, recimo, platiti porez ili hoće ideale prodati za pola miliona kuna, koliko mu je svojedobno isplati Ivo Sanader, uz uslov da ne pjeva na predizbornim skupovima HSP-a.

To što će Hrvati u BiH usput dodatno zakuhati sa Bošnjacima, ali i pogoršati sliku o sebi kod tri pomenute, stalne zemlje članice Vijeća sigurnostu UN-a, nevažno je. Važnije je, više od toga i svega drugog, i Stieru i Plenkoviću da se proizvodi buka u Mostaru dok se Zagreb elegantno izvlači, spašavajući, po ko zna koji put, vlastitu guzicu preko leđa onih koji imaju svoju upotrebnu vrijednost i rok trajanja u poslovima puštanja tuđe i prolijevanja svoje krvi.

Samo što se za drugo dobijaju pasoši sa kojima se lako može u Njemačku, a za prvo stotinu i jedanaest godina zatvora, plus koncert podrške Marka Perkovića Thompsona.