Mostarsko Spomen (G)Roblje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Mogu se kladit', mada sam odavno bacio taj porok, da je Grad Mostar raspisao tender za razbijanje spomen ploča na Partizanskom spomen groblju, pa da je na tenderu, naravno, prošla ta i ta firma, za toliko i toliko, a zapravo previše, naših para, da bi radovi u najavi trajali jedno tri mjeseca. A stvarno bi završili za godinu dana.

Ipak je to, rekli bi, kompleksan posao, jer nije moguće tek tako razbiti 600, 700 kamenih ploča. Ima tu posla. I za očekivati je, opet bi rekli, da pritom naiđu na realne probleme u izvedbi. A građanima bi poručili da se strpe i naviknu na buku, na povremenu poplavu, povremeno zaustavljanje prometa – i poneko nestajanje struje.

Pravi profesionalci, vidjeli smo, razbiju tih 600, 700 ploča za jednu noć. Nečujno. I na neviđeno.
Toliko nečujno i neviđeno da je 99 posto grada, za najefikasnije "kozmetičke radove" na Partizanskom ikada, čulo tek ujutro. I onda su isti ti građani, svaki sa svoje strane, ušli u stare šablone. Zdušno. Onih nekoliko koraka naprijed na koje smo bili toliko ponosni i koji su se činili klecavim, ali konačno se imalo osjećaj kako vode u pravom smjeru, preko noći je prestalo voditi u bolju budućnost. Što ti je reć' majstorluk!

Majstori, majstori. Ne trebaju im tenderi, ne treba im ništa službeno, oni rade posao dok javnost spava. 700 ploča, rođaci! Malo tko će staviti ruku da je nekome, eto, tek tako palo na pamet razbiti ih sve. Previše je to posla za obično izbacivanje najnižih strasti. Isti efekt bi se, ruku na srce, dobio i sa puno manjom štetom, zar ne? Iste bi reakcije bile da su, kako je to već uobičajeno u ovim prilikama, osvanuli tek grafiti nečuvenog sadržaja i usput razbijeno par ploča. Ali ovo je sad baš zabrinjavajuće temeljito. Ovako se to radilo u ovoj zemlji u ona vremena kad se vjerovalo da se tu više nikad oni drugi neće vratiti. Pa zatri, sruši, zapali. Pa betoniraj.

A ja, začudo, još uvijek friško pamtim Partizu, kako smo joj vazda tepali, baš iz tih vremena. Davna 1994. Recimo. Mostar je još mirisao na paljevinu i smrt kad sam upisao prvu godinu fakulteta. Rat još nije završio, ali počela je imitacija normalnog života. Još se nije javio ni pošten mamurluk od svega što se dogodilo, a ja sam morao razmišljati o integralima i konzolama. Grad je ostao bez svojih simbola, tvornice su bile raskućene ili zapaljene, bogomolje su dogorijevale, a Hit i Razvitak nestali po akcijskim cijenama.

Za divno čudo, Partizansko spomen groblje ostalo je gdje je i bilo. Dobro, teško ga je bilo odnijeti, ipak je, poput zapadne tribine stadiona pod Bijelim Brijegom „izliveno“ na padini, ali spomenik nije bio ružno devastiran kako je to bio običaj u to vrijeme. Zapravo, ako me baš vučete za jezik – nije bio devastiran uopće. Zapušten, da. Tu i tamo bilo je nekih oštećenja, ali ništa što se nije dalo srediti. Zapuštenost kao posljedica neodržavanja bila je vidljiva, ali to je u vrijeme razaranja i rušenja bilo gotovo zanemarivo.

Od svih grafita sjećam se kako je gore na samom vrhu netko crvenim sprejem napisao Doors, to čak imam i na nekoj slici, a danas, nakon svih ružnih scena gore, takav grafit izgleda tek kao tinejdžerska nepodopština, pizdarija nekog neostvarenog fana Jima Morrisona. Niti te, a niti narednih godina nikome nije palo na pamet da Partizansko iz mržnje ili čistog koristoljublja poravna i sagradi nešto novo, prihvatljivije novom vremenu.

Danas često o tome razmišljam, gdje su bili ta mržnja i vandalizam u to vrijeme kada je mrziti i razvaljivati drugo i drugačije bilo posve, ehm, legalno? Zašto nitko nije jednostavno oteo Partizu i od nje napravio što već mu je moglo pasti na pamet u to vrijeme kad se sve moglo oteti? Zašto ne tad, a zašto baš sad?
Moja generacija dobro je poznavala Partizu. Ona nam je bila egzil. Tamo smo išli družiti se. S litrom pod rukom. Tamo smo išli ljubiti. S djevojkom pod rukom. Tamo smo išli razmišljati. Opet s litrom pod rukom.

Otamo je pucao pogled na grad u novom nastajanju. Išlo mu je sporo, teško, ali se činilo da svakim novim danom ipak ide. Moja popodneva, noći i jutra na Partizi dio su nezaborava. Haj'mo na Partizu bio je poklič slobode na kojem bi nam pozavidjeli i oni kojima je spomenik dignut. Tako blizu, a tako daleko, bila je idealno mjesto okupljanja studentarije željne života nakon godina smrti.

Možda nekome danas čudno zvuči, ali postojao je neki solidan odnos svih nas i golemog spomenika na kojem smo uživali slobodu. Nismo bili bezobzirni idioti, nismo ostavljali neizbrisive tragove, ne pamtim da bi u to vrijeme nekome palo na pamet da nešto na svoju, opijatima vođenu ruku, oduzme ili doda Bogdanovićevoj simfoniji u bijelom kamenu. Koji, kad ga već spomenuh, već tada nije bio baš bijel, mostarske kiše odradile su svoje i tamnosivi curci već su uzimali danak. Eh, da, čak i da je netko došao i dao nam neku lovu da napravimo gore neki pičvajz, siguran sam da bi papka mršnuli.

Sve što bi donijeli, svaku bocu, svaku kesu, uredno bismo vratili odozgo. Stvarno. Bili su i tada oni kontejneri dolje uz ulicu, a mi neka fina čeljad, makar nismo svi bili iz Mostara. A bilo je među nama i onih sa posve nepartizanskim pedigreom. I onih kojima su, nisu to zaboravljali reći, djedovi nestajali na križnim putevima, ostavljajući traumu za naredne generacije. I onih koji su taman svukli uniformu, legalno kivni na sve. I ne mogu reći da se sjećam kako se neki meni poznat lik ikada u to doba zaletio na spomenik.

A bilo je vrijeme u kojem nije bilo nikoga da mu bilo što zamjeri. Ni odvaljen kamen, ni razbijenu ploču, ni bilo koju nepodopštinu koju bi eventualno gore napravio. Vjerujem da nitko na Partizu, u to vrijeme kada je na Starom Veležovom „gorilo k'o u Las Vegasu“, nije išao da bi je devastirao, nego je, baš suprotno, išao, eventualno, gore u mrak da se devastira. Tako je jučer mudro prozborio moj frend Denza i rekao istinu.

Išlo se na Partizansko kao što su partizani išli u šumu, tražeći utočište za skoru brzu akciju. Iako je, da i to kažem, možda u to vrijeme na spomeniku bio mrak, ali, za razliku od danas, bilo je policije. Itekako. I uniformirane, ali i one u civilu. To znaju mnogi kojima bi iznenadan stisak tuđe ruke na ramenu značio da je loga otkrivena i da je vrijeme za paničan bijeg.

Naći će se netko danas pa reći kako je i taj mladalački haj lajf bio znak nepoštovanja prema spomeniku, ali ne može nitko reći da nije bilo tako. Vremena pustog, zaraslog, devastiranog, bez-policijskog i bez-nadzornog Partizanskog spomen groblja, vremena crnih grafita i bijelog kreča, vremena političkih prepucavanja oko spomenika, vremena k'o fol brige i stvarne (razbi)brige nisu bila tu.

Ma, na kraju, vremena fašista i antifašista još uvijek nisu bila došla. Ona će doći ponovnim ujedinjenjima, koja će spomenik učiniti svačijim, a ničijim. Partizansko spomen groblje bilo je, u to vrijeme postratne razjedinjenosti, možda ostavljeno od svih, ali je barem usamljeno gore iznad Starog igrališta, u nekom svom limbu, bilo ostavljeno na miru da pronađe neki novi smisao. I mi smo mu mladi pomogli u tome. I zato njemu hvala.

Hvala mu i na posve intimnim trenucima, dok bih s njega gledao Mostar, dok bih razmišljao kako se Partizansko spomen groblje izvuklo s tek par ožiljaka, za razliku od crkvi i džamija u gradu, jer ovo, očito, nije bio njegov rat. Kao da su ga svi u međusobnoj mržnji zaboravili. Načas.

Hvala mu na divnim trenucima, opet dok bih s njega gledao Mostar, u kojima sam ponekad razmišljao i što bi partizani sad da se ustanu? Bi li se šokirali i odmah vratili natrag? Bi li ikome ovdje rekli da je okej i da je njihov? Ili bi, nakon početnog šoka, jedne odmah smakli, druge poslali na težak rad, a treće na preodgoj? Jer im nitko ne bi, makar se neki danas ufuravaju u to, bio dobar. Bi li se uopće prepoznali u ratovanju pod zastavama vjere i nacije, gdje su klasna i ideološka borba sasvim nebitna kategorija, još prigodno okrenuta naglavačke?

Neka nova sloboda, drugovi. Neka nova sloboda. Šapnuo bih im. Dok Partiza polako uranja u san i pretvara se u tamnu sjenku nad svjetlima grada.

A danas? Opet neko novo vrijeme. U kojem nije problem pronaći majstore da ti, bez tendera i žalbi, bez table na kojoj pišu rokovi i bez očekivanog prebacivanja svih rokova, bez da ih itko živ vidi i čuje, u samo jednoj noći obave golem posao. Posao koji sigurno vrijedi više od godinu dana polaganog tkanja tankih niti po grubom mostarskom platnu. Posao koji će opet osvijetliti vajne riječi tetka Besima kako se ideologijom i religijom bavi sirotinja. Posao koji će opet učas Mostarom proširiti miris, koji me opasno podsjeća na paljevinu.

Da, baš nanosi na paljevinu. Nadvija se nad gradom. Paljevina nakon koje jedino beton može o(p)stati. A u betonu je, vidiš, naša budućnost. Taj se tek tako lako ne lomi. A, očito, se lako gradi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.