Čekajući Gandhija

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Navika je gadna stvar. I ne primijeti čovjek da ga navika uzme pod svoje i počne joj robovati. Pogotovo loše navike podvuku se čovjeku pod kožu i ne daju se istjerati. Zapravo, možda bi je i istjeralo, ali ne dozvoljava domaćin. Srastao je s navikom i ne dozvoljava nikome da mu je takne! Čak i kad, pritisnut ultimatumom, obeća kako će je se riješiti, on čini sve da je ne baci dalje od sebe. Tako je s cigaretama, alkoholom, kockanjem, varanjem, preljubom, ali i još tisuću malih stvari koje postaju dio našeg ja. I srastaju s nama poput virusa.

Jedna od navika koju smo svi uzgojili u ovoj zemlji je gutanje politike. Hebeš duboko grlo i slične porniće, kako mi ovdje gutamo politiku. Svakodnevno konzumiranje politike ubije, čini mi se, više ljudi u ovoj zemlji, nego cigarete, alkohol, masna hrana i kocka skupa. Svi smo mi pomalo postali onaj Gollum iz Gospodara prstenova konzumirajući politiku, puštajući je da nam bude prvo i najvažnije u životu.

Od nje smo se pogurili, baš k'o Gollum, posijedili smo i izgubili kosu, od nje su nam požutjeli prsti, od nje smo izgubili zube, od uvijek istih fraza i parola smrdi nam iz ustiju, koža nam je poprimila onu mrtvački sivu boju, od nje kašljemo na onaj čudni nervni način, od nje su nam crvene oči, a žile začepljene kao najlošijim kolesterolom. Mozak nam je na rezervi, stalno smo u strahu, plašimo se i mrzimo u isto vrijeme. Ne vidimo dalje od nosa. Ili od Hadžića. Ili od Ivana. Od politike smo dobili tikove, svuda oko sebe vidimo neprijatelje i one koji nam prijete da nam uzmu i ponište.

S političarima i njihovim porukama ustajemo i liježemo, s njima smo i u krevetu i u birtiji, oni su svaki dan na naslovnicama, u udarnim vijestima, na usnama mladih spikerica i oštrih poluanonimnih pera. Svi oni nam govore što smo, tko smo i uvjeravaju nas što će nam s dogoditi ukoliko ne budemo. I, naravno, baš kao čovjek koji ne dozvoljava da mu se uzme najdraža navika, mi smo postali Gollumi, koji našu stvar ne daju nikome, našu opčinjenost našim politikama i političarima čuvamo ljubomorno, baš kao što Gollum čuva prsten. Stišće na grudima ono što ga čitavo vrijeme tiho uništava.

Politiku je teško odbaciti. Ljepljiva je i svuda je oko nas. Ali je možeš učiniti manje bitnom. Možeš gledati kroz druge naočale, ne prihvaćati odmah sve izrečeno i ne uzimati k srcu. Možeš, recimo, probati uzeti politiku kao hobi, a ne kao najvažniju stvar na svijetu. Pa uspoređivati izjave i reakcije političara kroz godine. Vidjeti da su u zadnjih desetak, petnaest u vlas iste. Pa usporediti ono što su obećali da će uraditi i ono što su uradili. Možeš brojati koliko puta su pogazili principe koje su sami najavili kao crvenu liniju. To brojanje ti može pomoći čak i da zaspiš.

Ne obećavam da će se to dogoditi odmah, ali dogodit će se promjena. Budeš li uporan doći će vrijeme da ćeš te ozbiljne face s fejk mesijanskim izrazom lica i rečenicama koje uvijek počinju sa „mi“, a ne sa „ja“, početi gledati drugačije. Njihove izjave odjednom će postati samo hrpa nabacanih fraza koje ne znače ništa. Njihove rečenice odjednom će od čvrstih stavova postati klizave jegulje, sluzavi puževi i bio otpad oko kojega se roje muhe. Vidjet ćeš kako svako „mi“ krije zapravo ono „ja“. I da vas tu zapravo nema u računici.

Uz malo sreće, možda se sjetite kako ste nekad davno učili neke stvari, ali u svojoj gollumovskoj opsesiji potpuno ste zaboravili na to. Recimo, prisjetit ćete se, kao što se ja često sjetim, da je sve odavno viđeno i rečeno. Samo treba ponovno složiti.

Pred očima mi je Vasko Vujović, nastavnik povijesti u Desetoj osnovnoj, koji je nama klincima objašnjavao, možda malo i prerano, neke važne stvari.

Pamtim to kao danas kad nam je pričao o Mahatma Gandhiju. Dok su mu se oči žarile od pijeteta, pričao je o tom asketskom čovjeku, vođi duboko uronjenom u duhovnost, koji je svojim neoružanim suprostavljanjem učinio ogromne stvari i izvojevao slobodu za svoj narod.

Ne možeš protiv naroda, pogotovo ako mu je na čelu veliki lider, govorio nam je Vasko, navodeći kako su glavne ghandijevske metode bile mirne, ali temeljite. Protiv nepravde i sile vodio se građanskim neposluhom, ali prvo je učio ljude vlastitim primjerom, odricanjem od ovozemaljskih užitaka, od loših navika materijalizma. Onda je izmislio politiku nekooperativnosti, nalažući svojima da izađu iz institucija, sudova, da ne idu u škole, a da bi pokazao kako je ozbiljan u svemu često je štrajkao glađu, prvi bi išao glavom, gdje drugi nisu smjeli ni kopačkom, nogometnim žargonom rečeno.

Dok je nastavnik Vasko pričao, neki od nas su gledali kroz prozor, neki su zijevali, neki kolutali očima, neki su čekali da konačno zazvoni za kraj sata. Neki su možda i slušali. Ali danas svi, mogu biti siguran, razglabaju o politici, kod kuće, na poslu, u birtiji, na obiteljskim hepeninzima, u taksiju, na ulici, čekajući u redu na šalteru.

Ali sve i da hoće, ovdje ne mogu vidjeti ni G od Gandhija. Ovdje nitko ne štrajka glađu radi višeg cilja, ovdje nikome ne pada na pamet da se podmetne radi naše stvari o kojoj stalno priča, ali malo radi. Ma zamisli samo da netko ovdje kolektivno napusti institucije, ne primi plaću, izađe iz službenog automobila i ne naplati paušale i putne troškove, radi tamo neke naše stvari? Ma hajte, molim vas! Ovdje će napisati priopćenje, zakukati i istaknuti krivce, koji su vazda oni drugi – i ništa više. Do nove prilike da se to opet učini.

I? Je li vam dovoljno da se skinete s droge? Da ne budete više Gollum? Da ih malo manje ozbiljno uzmete u obzir?

Pričao nam je pokojni Vasko i o staroj fori zvanoj zavadi, pa vladaj, o naivnim narodima koji vazda više vjeruju nepoznatom izdaleka, nego svom odavde. Popuše priče o svojoj veličini, starosti i važnosti, a ne vide kako su maleni i nebitni sve dok se ne popenju jedan drugom na ramena, pa pritom onaj gornji postane svjestan da onaj donji nosi sve na svojim ramenima, ali da je i njemu posao uzaludan, ako nema ovog gornjeg i onih između.

Pričao nam je i o kolonizatorima i taktici da vazda gdje je oni zateknu da je više domorodaca onda jednom titraju, dižu ga u nebesa i šapuću na uho, a ovaj im zauzvrat obavlja prljave poslove. Misleći da se njega više voli. I u toj zabludi učinit će veliko zlo. Zaprljati ruke za onog dalekog i stranog, ubiti prvog do sebe zarad tapšanja da je u pravu i glavni. Kontaminirati tako zauvijek prostor u kojem će živjeti i njegovi potomci. Govorio nam je Vasko kako je taj šablon vazda isti i kako uvijek vreba, čeka iza ugla, da ti popusti koncentracija. Pa da ti skoči za vrat. K'o loša navika.

Je li vam sad dovoljno da skinete prsten koji vas kvari i uništava? I barem za promjenu neke stvari prestanete uzimati za ozbiljno. Barem malo stanete i razmislite, pa možda se prestanete rokati lošom robom.