На путу у Јевропу

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bosna i Hercegovina bi za početak pregovora s Europskom Unijom trebala ispuniti 14 uvjeta, a znate kako ja mislim da tih 14 uvjeta nisu uopće o našoj europskoj budućnosti, jer nama se ne može izbrisati geopolitički položaj, mi ćemo uvijek biti na putu prema Istoku, e sad, jedina je razlika hoćemo li mi biti smetnja na tom putu ili odmorište, pitanje je sad.

Mi te uvjete trebamo rješavati radi sebe, kako bismo imali međusobno tolerantniju političku klimu, kako bismo bili poželjnije mjesto za strana ulaganja, kao država na granici s Unijom, a koja se ne mora vladati strogim Unijinim politikama o zabrani ili smetanju uvoza i proizvodnje koječega. Mi bismo svojim napretkom u tih 14 uvjeta čak i bez Europe bili prepoznati kao potencijal za sastavljanje raznih pametnih strojeva, ono, na isti način kako su Xiaomi pametne vage i kuhala i grijalice zapravo ruski proizvod, a ne kineski, i kako je ključni problem za Europsku Uniju bio otkuda se sad povećala količina ruskog uvoza pametne tehnologije, međutim, nisu bili računali da su i kineske grijalice zapravo ruske.

Samo potencijal i nije nešto

Mi dakle, imamo potencijal, potvrdit će vam to i Savo Milošević. O kako je tužno da se mi za najobičniji oporavak moramo obratiti Miloševiću, kako je to nekako ironično, sudbinski, da nas jedan Milošević mora iskoprcati iz naših godina bezakonja i jednoumlja. Kad baš koristim prezime Milošević za usporedbu, samo zaguglite što je Savo svojedobno govorio o svom prezimenjaku  pa će i vama biti jasno zašto ih stavljam u isti kontekst.

No na našem, uvjetno rečeno, europskom putu, nisu nama tu dovoljni samo 14 uvjeta ili 11 dobro uigranih loptaša. Potrebno je to sve, baš kao i u nogometu, posložiti u pravo vrijeme. A mi, budimo krajnje iskreni, nismo spremni za europski baraž.

Naime, Europska Unija u sklopu svoga Green Deala ima famozni projekt 10T – radi se koordinaciji devet ključnih cestovno-pružno-vodeno-zračnih pravaca, plus, je li, njihova interkonekcija i razgranavanje unutar članica, a ti bi robno-putnički pravci u kombinaciji s uglađenijim, bržim i elegantnijim rješenjima doprinijeli manjoj emisiji štetnih plinova po ozonski omotač.

Mi čak i u tom pogledu kasnimo. Pogledajte samo gdje je autocesta na koridoru Vc, malo ideš pa ne ideš pa tunel ovdje ne valja, most ondje ne valja. Istina je, nismo tu najgori na svijetu, ako se opet obratite gugletu, reći će vam da je najskuplja autocesta u Univerzumu zapravo ona od Podgorice do neke selendre Bogu za leđima i da je to tek trećina predviđene autoceste kroz Crnu Goru. Ali priča o cesti koja bi mogla srušiti Crnu Goru kakvu poznajemo i oko koje se danas već ozbiljno tuku EU i NRK, to je tema za neku drugu priliku. Govorim o BiH.

No bez drugog pravca željeznice koji bi omogućio brz i nesmetan promet u oba smjera, bez uvezanih autocesta, bez profitabilnih zračnih luka, bez riješenog statusa luke Ploče, mi smo već u stratu zakasnili na europski baraž povezivanja. A tu bi nam bio izvor investicija, kada bismo se potrudili.

No, kako se mi trudimo, govori sasvim poželjna kompanija Željeznice Federacije BiH, koja unatoč činjenici da je jedan od najvećih gubitaša u zemlji, uporno iz mjeseca u mjesec sebi puca u nogu i propušta priliku da reorganizacijom, najmom dijela svog prometnog ili telekomunikacijskog kapaciteta, postane profitabilni nosač bh. ekonomije.

Samo ću za primjer uzeti posao oko FlixTraina (jer svi ste čuli za FlixBus), koji je uzeo stare lokomotive od DeutscheBahn i postao perspektivni niskobudžetni željeznički prijevoznik, jedan od pionira ovog oblika prometa u svijetu. DeutscheBahn se okrenuo ulaganjima u visokoprofitabilni biznis supervlakova i državi dobro, poslu dobro.

Samo u kašnjenju ne kasnimo

Mi kasnimo i u drugim oblastima jednako. Pravni okvir koji bi nas oslobodio grča stranih sudaca, a za kojeg Čović uporno tvrdi da je na stolu i spreman. Mi imamo stoljećima građenu pravnu stečevinu, proisteklu iz rimskog prava, slavenskih pravnih navika, otomanskog pravnog sustava i socijalističkih pravnih shvaćanja.

Nama su strani suci kočnica, jer oni imaju anglosaksonski način viđenja prava, i njima naše zakonske osnove i pravne stečevine ništa ne znače, a nama su neprirodne, govorimo o dva potpuno suprotna shvaćanja morala, etike, pravde. Osobno smatram da je ključ naših pravosudnih problema upravo u tome, a ne u nekoliko oligarha koji su se baš na račun tih utjecaja Zapada prvo obogatili našim novcem, a danas bi da samostalno upravljaju životima građana i imovinom države.

A kako se razilazimo u pravnoj terminologiji, razilazimo se i u shvaćanjima osnovnih političkih prava. Mi u Bosni i Hercegovini vjerujemo da treba postojati Palestina kao suverena država u međunarodno priznatim granicama. Isto to vjeruje većina ljudi i u Europskoj Uniji, ali su naši motivi drukčiji.

Dok oni u hoch Europi vjeruju da bi stvaranjem palestinske države bio riješen jedan pravni vakuum nastao kao bolni odnos bogatog Izraela i siromašnih Palestinaca, mi u Bosni i Hercegovini svoj stav uglavnom temeljimo na antisemitizmu. Podsjećam, u BiH je prije rata bilo tek oko 400 Židova, danas ih je 20 (slovima: dvadeset) puta manje. Ali samo se zamislite, nisu li i Palestinci semitski narod, ne ispadate li glupi prilikom bojkota 'ćifutskih' proizvoda (kako pišete po društvenim mrežama).

Uglavnom, da mi oko onih 14 uvjeta pođemo malim koracima, možda?!

A da za početak, malo ništa ne radimo?

Mali koraci, što bi to bilo u nas? Nedavno su na Gradskom Vijeću Mostara rekli da je mali korak napraviti iskorak prema Statutu Grada. Osobno mislim da bi Mostar trebao biti uređen na isti način kao Sarajevo ili Banjaluka, to bi u konačnici zadovoljilo i 'građansku' priču, ako ona uopće postoji u Bosni i Hercegovini. ali sam uvjeren da bi barem dvije političke struje aktivne u Mostaru, među kojima i 'gradžanska', rekle da je to aparthejd.

Pa eto, onda to možda i nije taj mali iskorak prema 14 uvjeta koji tražimo. Ali pogledajte drugu blesavu sliku – u Bosni i Hercegovini se ne može postići čak niti dogovor oko prokletih neradnih dana.

Naime, od državnih praznika imamo te međunarodne koje poštujemo, tu su Nova Godina, Praznik Rada, imamo onda te koji se tiču postojanja Bosne i Hercegovine, ovaj ZAVNOBIH-ski za koji dan i onaj prvoožujački, imamo i ovaj Dan Daytona, koji mislim da treba obilježavati u čitavoj Bosni i Hercegovini – ipak nam je on donio mir, makar vaki, ali barem nije kao u Pojasu Gaze ili Nagorno Karabahu.

Ne puca se kod nas, i to je sigurno vrijedno jednog pijanstva godišnje. Ali ne, u nas se ne može postići kompromis čak ni oko toga jednog jednostavnog datuma kada ćemo svi slaviti za zajedničku nam državu bitne datume.

Potom, idu vjerski blagdani. Katolici imaju pet ključnih dana u godini, Uskrs, Božić, Svisveti i Gospojina, plus svaka lokalna zajednica ima svog sveca zaštitnika, evo primjerice, u mene je sv. Franjo Asiški i to možda objašnjava moju ljubav prema životinjama, učeći o svetom Franji, naučio sam mnogo i o ljubavi prema malenima.

Pravoslavci imaju također svojih pet ili šest blagdana, Vaskrs, Božić, Gospojina, obiteljska slava... A ne mogu zamisliti da muslimani nemaju jednak model, dva Bajrama, neke od mubarek noći, hidžretska Nova Godina i/ili Mevlud. Pa eto neka pravoslavci i muslimani nabroje i šesti sveti dan, kao da neće naći i katolici neki još bitan datum u godini ili kao da će to nešto značiti u zemlji koja ionako muku muči sa zapošljavanjem.

Ali to vam je ukupno deset ili jedanaest neradnih dana kroz godinu koje oni ne mogu dogovoriti, evo kao ja, sjesti, baciti na papir i izračunati čak i prije početka nekih koalicijskih pregovora. Znači, njima nije cilj. Jer ne znam šta je to lakše od dogovora kad eto nećemo raditi. Ako to ne može biti na stolu i odmah riješeno, onda doista ne znam o kakvih 14 uvjeta oni pričaju. Nema tih uvjeta za bezuvjetnu izolaciju ovog bijednog komadića zemlje sa dva milijuna zaboravljenih ljudi koji lagano izumiru. Kao kakav rezervat, prirodni fenomen.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.