Žuti kiosk crvene boje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Najprije da odgovorim svima vama kojima je draga tuđa nevolja pa ste očekivali da ću rekapitulirati  napade 'ad hominem' zbog prošlotjednom promišljanja, koje neki paušalno ocjenjuju i za koje šire neistine kako je riječ o kolumni.

Ja sam kao mali naučio čemu služi sapun, a kao malo veći sam naučio da riječ dolazi od arapskog safun jer su Arapi zapravo zaslužni da se ovaj proizvod proširio po svijetu. Još malo stariji, negdje mislim u sedmom ili osmom razredu osnovne škole naučio sam i da su deterdženti smjese koje sadrže sapune i druge aktivne tvari čija je namjena čišćenje.

I ja se toga držim – nakon svakog bavljenja stvarima oko kojih lete muhe i mušice, ja operem ruke (a i savjest) i nastavim dalje. Iz tog razloga nemam problema sa spavanjem, u što su dobro upućeni svi koji me poznaju. Da ja spavam snom pravednika i mogu to činiti vazda i u svako doba dana, na svakome mjestu.

E sad, kad smo to riješili, idemo se baviti vječnim pitanjem u Gradu Mostaru i ne, ne mislim na Statut Grada.

Smeta vam sve socrealistično

Saša Mächtig je slovenski arhitekt koji je dizajnirao modularni kiosk od stakloplastike, a neki bi rekli od karbonskih vlakana, koji je prepoznat kao vjerojatno najbolje rješenje za male urede i trgovinice robom široke potrošnje i kao takav, postao je simbolom ne samo jugoslavenskog socrealističkog dizajna, nego i simbol recikliranja i izdržljivosti i suvremene komunikacije u slavenskom svijetu.

Prepoznatljivi kiosk korišten je od granica Austrije do obala Crnoga Mora, a prije korone dobio je zasluženo mjesto u Muzeju suvremene umjetnosti u New Yorku. Jednoga takvoga uništili smo prilikom devastacije i konačnog rušenja zgrade Žitoprometa. A bio je bijeli, savršen za ono o čemu ću dalje pričati.

Pročitajte još

Spomenike ne smijemo zaboraviti

Taj kiosk, prepoznatljiv u cijelom svijetu, kao simbol olimpijskih igara i slavenskog minimalizma, bio bi savršeno rješenje za problem koji je postao očit tek posljednjih dana. Naime, jedan jednako tako prepoznatljiv simbol urbanog Mostara, kiosk na Rondou, koji je postao toponim, gradska administracija želi uništiti jer se eto našao nekih metar na tuđoj zemlji.

Kako je poručio i gradonačelnik, iako je povjerenstvo dalo pozitivnu ocjenu o postojanju kioska na Rondou, pokazalo se da je kiosk na privatnoj zemlji. Sad, kako u Gradu Mostaru ocjenjuju, postoji opravdani zahtjev vlasnika zemljišta da se isti izmjesti kako bi tu navodno bila napravljena 'zelena površina' (budući da se radi o čitavih 1,5m zelene površine, pretpostavljam da misle na saksiju.

Poništena slavenska pravna stečevina

Međutim, postoji pravo starijega, na koje se naši gradski oci nerijetko pozivaju, primjerice u raspravi oko Statuta Grada, a stariji je ovdje definitivno kiosk. On je tu od stoljeća dvadesetoga i kao takav predstavlja nezaobilazan identitet Grada Mostara, kako već rekoh, riječ je o toponimu Kiosk na Rondou – tu se nalaze mladići i djevojke, tu zovete taksi, tu se kupuju ulaznice za najvažnije zabavne i kulturne događaje, dakle, taj objekt tu ima nedvojbeni značaj za duh i kulturno-turistički sadržaj Grada Mostara, o kojem se gradski oci nerijetko vole pohvaliti.

Grad Mostar je predložio i dvije alternativne lokacije, ali smatram da je takvo rješenje nepravedno prema samom malom poduzetniku koji tu radi, a isto tako prihvaćanjem anglosaskog prava u potpunosti poništava našu slavensku pravnu stečevinu o pravu na doživotno korištenje. Naime, svi znamo kako je najprometniji pravac preko Rondoa upravo taj krak, jer upravo zato je tu i izgrađeno ono čudovište od kafane koja je u nazivu možda gradska, ali je sve samo ne simbol Mostara, možda ponajviše simbol urbane degradacije Mostara, no opet, bliskog graCkin ocin.

Tu su nakalemljene one kinđurije koje brkaju ogradu od kovanog željeza i ultra-moderne staklene površine, tu je glazba koja gotovo u pravilu ometa tihu urbanu vrevu nečega što se zove pješačka zona, tu su opet neki kičavi lukovi koji plastičnim listovima nalik na ficus benjamina valjda predstavljaju tu zelenu površinu koju vlasnik zemljišta želi instalirati umjesto kioska.

A kažem, to je sve nagrđivanje zvjezdastog raskrižja s rotorom u središtu koji može samo smanjiti broj prolaznika i turista kojima će taj prepoznatljivi urbani simbol zapeti za oko. Ako kiosk presele na autobusnu stanicu, tu više definitivno nitko neće prolaziti, jer morate prijeći dva kraka prometnice.

Ukoliko isti presele niže pored Kosače, najprije će nagrditi vizuru prepoznatljivog arhitektonskog dostignuća, a svakako će barem za četvrtinu umanjiti promet malom poduzetniku jer kako velim, ako vi nikad niste razmišljali o tome, i najobičnijim promatranjem uvjeren sam da je kiosk na najboljem mogućem mjestu za ostvarivanje prometa.

U svakom slučaju, čisto sumnjam da će Grad Mostar nadoknaditi gubitke koje će poduzetnik pritom imati, a i brojni gosti zdanja kojeg nepravedno zovu gradska kavana neće moći skoknuti po žvake, cigarete, novine itd.

Oće ne'ko nešta iz kioska?

Tu stojimo na raskolu između dva prava – prava na vlasništvo i prava na korištenje. Dok god ne dobijemo nešto što odgovara jugoslavenskom 'stambenom pravu', a svjedoci ste da ste mnogi postali vlasnici svojih stanova na osnovu upravo tog zakona, dakle priznajete ga, znači onim certifikatima ili takozvanim vaučerom kojim je socijalističko pravo na korištenje transformirano u kapitalističko vlasništvo, dakle dok god ne dobijemo novi zakon, vrijedi taj stari jugoslavenski i mi moramo ispoštovati oba prava. Ma koliko jedna strana u sporu bila imućna, a druga ne.

Pozivajući se na slavensko pravno naslijeđe, uvjeren sam da vlasnik spornih 1,5m spornog zemljišta nema pravo samostalno odlučivati o sudbini kioska samo zato što kiosk tu postoji već pola stoljeća, a izmicanjem će očito biti nanesena poslovna šteta i vlasniku kavane i vlasniku kioska, predlažem da Grad Mostar jednim laganim poetskim zahvatom riješi oba pitanja, pogotovo ispuni želju o navodnom sađenju zelene površine.

Onaj kiosk kod Žitoprometa je negdje vjerojatno završio, što bi Grad, da brine o imidžu Grada, trebao znati. Riječ je o bijelom kiosku koji je sasvim lako očistiti tlačnim čistačem, obnoviti popucale panele i dekorirati ga na način da predstavlja i spomeničku baštinu i reprezentativan turistički detalj, kao što toponim Kiosk na Rondou kaže.

Može sve za tjedan dana

Znači, vratite prepoznatljivi Maächtigov kiosk na Rondo, on sam je tako lijepog oblika da bi sigurno mogao biti pomaknut za spornih 1,5m vlasničke površine, a istodobno ne bi smetao pješacima za promet. Kako je riječ o bijelom objektu, savršeno bi odgovarao bojama simbolu Grada Mostara, bijelo plavom grbu grada.

Sve to, kao Grad koji prepoznaje turistički potencijal, Grad treba učiniti iz vlastitog proračuna, kako bi svi bili zadovoljni, a ponajprije 1300 građana Mostara koji ne žele prelaziti dvije prometne ulice da dođu do svojeg omiljenog kioska.

I sve ovo, vjerujte, ja ne govorim kao pravnik ili arhitekt ili povjesničar, nego kao netko privatno involviran. Naime, moja pokojna ujna imala je kiosk na Starom Veležovom, bilo je to prepoznatljivo mjesto za razmjenu informacija, ćakulanje o vremenu i sinoćnoj utakmici, bilo je to mjesto gdje bi poštar ostavio poštu ili mirovinu, mjesto od povjerenja, mjesto informiranja, učenja (je li, ja sam znao učiti u tom kiosku pred ispite)...

Znači, itekako sam dobro upoznat s činjenicom koliko je taj jedan mali kiosk bitan zajednici, a kasnije također proglašen nepoželjnim pa je sada tu betonska rupa na Aveniji jer je grad procijenio da ne može tu biti kiosk. Tu nije napravljena ni zelena površina, iako se pričalo o tome, tu nije čak ni napravljena klupa na kojoj bi eventualno umirovljenici ćakulali i razmjenjivali stavove i informacije, tračeve, što god.

Dakle, znamo kako se Grad Mostar od rata na ovamo odnosi prema tim malim poduzetnicima koji su zapravo duh i identitet grada, koji su zapravo ono što je i MoMA u New Yorku prepoznao kao socrealistički urbani pokret, sasvim u ravnini sa Internetom ili podzemnom željeznicom ili tramvajem ili pasarelom...

Nađite bolje rješenje, za Boga miloga i turističke li vam budućnosti, ali ne dirajte kiosk. U pitanju je mediteranski urbani duh kojeg tako volite unakaziti svojim suhoparnim propisima i nekakvim tričavim povjerenstvima i birokratskim budalaštinama.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.