Nakon 40 godina čekanja…

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Eto, vjerovali vi meni ili ne, ja se sjećam čitave scene, nepune mi tri godine, otac parkira Bubu na Aveniji, prelazi cestu i na trafici kupuje album sa sličicama. Meni. Valjda. Imam tu sliku u glavi, a dobro se sjećam i albuma, Paninijev, u licencnom izdanju Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca, tadašnjeg giganta izdavaštva na ovim prostorima.

Plave korice sa gomilom šarenih zastava poredanih u nekakav vir, ispred igrač u bijelom dresu, a nasuprot njega zlatni trofej. Tada sam prvi put u životu naučio neke zastave, čuo za neke zemlje, prvi put razumio riječ ''Boginja''.

Eto, da znaš gdje ti je mjesto!

Pamtim Kempesa, Zica, Platinija. S tim albumom sam se zaljubio u nogomet i shvatio da je ta igra više od sporta. Album se godinama, nažalost, ne ispunjen, ''vukao po kući“, a ja sam iz njega upijao sve – sagledavao svijet, ne samo po zastavama, amblemima nogometnih saveza, nego i po različitim imenima igrača, njihovom izgledu, imenima i frizurama, shvatio sam još kao sasvim mali koliko je svijet lopta šarena, splet nevjerojatnih različitosti, ali kad je u pitanju „najvažnija sporedna stvar na svijetu“, sve te razlike spojene su jednom zajedničkom niti.

Bajdvej, sjećam se i Danila Popivode, jedinog jugoslavenskog nogometaša kojeg sam imao u albumu, iako se tadašnja reprezentacija nije plasirala, u albumima je u ono vrijeme bilo mjesta i za ostale, one koji se nesretno nisu plasirali na završni turnir. Njima je pripadalo taman toliko mjesta da imaju grb i četiri sličice. Tu sam shvatio što znači ne biti plasiran, te prvi put čuo onu – Bit će bolje drugi put.

Spoznaja razočarenja

Španjolska 1982., već sam imao skoro sedam i već sam se kužio u nogomet. Album je bio tamniji, zastave zemalja posložene u oblik Španjolske, a igrač je bio u nekakvom žuto – narančastom dresu. Bila je „Boginja“ i bio je Naranjito, maskota. I opet Kempes, Zico i Platini, sad i Maradona, ali ovaj put i naša reprezentacija, uredno plasirana, dobila je čitave dvije stranice, a na sličicama Vaha, Pape, Pižon, Zlatko Vujović i Ivan Gudelj iz sela Zmijavci kod Imotskog, što je posebno radovalo moju babu, njegovu zemljakinju.

Kao sedmogodišnjak shvatio sam tog ljeta kako izgleda jad i očaj ispadanja, loše igre i razočarenja. Shvatio sam kakav je osjećaj biti „rupa na palubi“, što reče Johnny. Finale su igrali Italija i Njemačka, a ja sam stekao dojam da finala Svjetskih prvenstava uvijek igraju neki tamo veliki dečki i da je mojoj zemlji, tada sa skoro 24 milijuna stanovnika, mjesto u epizodnim ulogama, ako se uopće i plasiraš.

Spoznaja boli

Taj osjećaj je trajao i trajao – Meksiko 1986., opet album bez nas, osjećaj je ostao, Argentina s maradonom podiže pehar, Njemačka gubi još jedno finale, a kod nas malverzacije u nogometu i reprezentacija bez uspjeha. Blamaža se nastavila i kroz Euro 1988., a onda kratak bljesak svjetla – Italija'90, legendarno četvrtfinale s Argentinom, koje me je slomilo – i samo pojačalo osjećaj da je završnica Mundijala rezervirana samo za velike dečke, odlikaše i mašinerije, Njemačku, Argentinu, Brazil, Italiju… a da se svi ostali mogu slikati – i da ona polja za upisivanje toka turnira, koja dolaze u svakom Panini albumu zapravo služe samo da sagledaš neka ograničenja u životu – i da nikada, ali nikada, tu neće biti mjesta za tvoju reprezentaciju ili nekakav Kamerun, Senegal, Bugarsku, Poljsku, Dansku, pa čak i Portugal. A kamoli za male narode poredane u kaosu Balkana, na vjetrometini Mediterana i Mitteleurope.

Ima li tu mjesta za mene?

Čak ni europski uspjesi Danske, već 1992., kad su došli s plaže i uzeli Euro'92 umjesto zemlje koje više nije bilo, čak ni onaj trijumf Portugala otprije dvije godine, nisu me uvjerili da će Svjetsko prvenstvo ikada biti drugačijeg raspleta.

Uvijek iznova Brazil, Njemačka, Argentina, pa eventualno domaćini poput Francuske, ili supersile klupskog nogometa poput Španjolske, Italije, to su ekipe rezerviranih mjesta za finala, za one dokumentarce o povijesti Mundijala kakvi se već vrte prije svakog novog,  a u kojima ima mjesta samo za finala i pobjednike, a ne za hamelj koji sagorijeva još u grupnoj fazi – ili sve one nesretnike koji su se ponadali nakon 1:0 na Stade de Franceu, samo da bi dobili dva gola od čovjeka koji do tada nije u karijeri zabio niti jedan.

I jedino to, taj osjećaj da čitav svijet igra, samo da bi određeni stigli do kraja, sve ove godine izazivalo je gorak osjećaj u ustima meni kao fanatičnom ljubitelju nogometa, onome koji i dalje skuplja Paninijeve albume i uredno upisuje rezultate u kućice – i kada dođe do završnice uglavnom upisuje vazda istih pet, šest reprezentacija  u zadnje dvije kolone koje znače finaliste Mundijala.

Anfakinbilivibl!

Čak i ono treće mjesto i umalo finale Hrvatske iz 1998., taj nevjerojatan žig Ćirinih Vatrenih,  činilo mi se kao sanak koji je tu da bi me podsjećao ne na jednu nevjerojatnu generaciju s naših protora, nego na činjenicu da se vazda nađe neki Thuram koji će prekinuti svaku nadu da će netko malen, netko naš, ikada doći do kraja.

I zauvijek ostati upisan u Paninijev album u jednu od zadnje dvije kolone. U to mjesto za odlikaše, rezervirano samo za pravu raju, koja vrti i burgija nogometom. Činilo mi se da ću do kraja života u te dvije rubrike upisivati samo Brazil, Njemačku, Italiju, Argentinu, Španjolsku, Francusku –ili pak Nizozemsku, samo da bi zauvijek ostala druga, gubitnička.

A onda se dogodi ovo sinoć. Još od tog lipnja daleke 1978., još od onog trenutka kada je otac, malo meni, a više sebi, kupio Panini album Argentina '78, u kojeg sam uz njegovu pomoć upisivao svoja prva slova, pa sve do neki dan, bio sam siguran da ću opet iznova, pa sve do kraja svijeta, svojim odavno stasalim rukopisom opet upisivati u finalnu rubriku uvijek one iste, pretplaćene na uspjeh, na veličinu, na pobjedu. A naše ostavljati na pola puta, s gorčinom u jednjaku i bolom u duši.

Od danas je svemir opet u kaosu. I neka je!

Ali ne, postoje neki frajeri koji su mislili drugačije i koji su izgorjeli na terenu samo da bih ja, konačno, nakon četrdeset godina muke, patnje i nasilno prekinutih nadanja, iznenadno loše izvedenih penala, Thuramovih golova i zapinjanja u skupini, mogao upisati u zadnje dvije kolone imena dva finalista, od kojih je jedan moj.

Malen, ali odlučan.

Kontra svih nikada napisanih, ali tako snažnih pravila. Kontra harmonije svemira, dijete slatkog kaosa – od danas zauvijek u svim dokumentarcima koji će se prikazivati na svim televizijama prije svakog narednog Mundijala.

Ili bolje rečeno – Modrić, Mandžukić, Rakitić, Subašić, Vida, Vrsaljko, Rebić, Perišić, Brozović, Kramarić, Lovren, Dalić….

Jednom riječju – zauvijek!