Narodnjak je vazda bio najjači!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne, neću ni o požarima, stvarnim ili političkim, ni o bilo kakvoj teškoj temi. Ovaj put ćemo, u skladu s krajem ljeta, malo polakše. Evo, narodnjaci, recimo! Svuda su, kod nas, na Jadranu, u starim jazbinama i novoosvojenim klubovima, pune stolove i šankove, bez njih nema provoda.

Rock je opet u ilegali, reče mi neki dan prijatelj, a nije rijetko da mi se netko stariji požali kako u njegovo vrijeme mladosti nije bilo ovako. Nekad su se slušali Indexi, YU grupa, Dugme, Dado Topić...a kad pitam tko jeonda slušao Silvanu ili Lepu Lukić samo odmahne rukom. Nitko?

Ako nekada čujete nekoga da vam kaže kako je nekad, u onaj vakat kad je on bio mlad, tadašnja mladost bila rockerski raspoložena i da narodnjaka nije bilo mnogo, odmah mu recite da to nije istina i da je vjerojatno pao pod utjecaj vlastitih iluzija o genijalno provedenoj mladosti u gradovima koji su bili urbana gnijezda.

Nezgodna su sjećanja, ljudi vole zaključivati na osnovu vlastitih lijepih misli ili, skoro jednako nepouzdano, na osnovu sijelačkih evociranja uspomena u zagrljaju vlastitog kruga prijatelja.  Pa kad danas kažu – „E, u onaj vakat svi smo slušali rock, a ne k'o vi danas…“ teško bi im čovjek proturječio kako to „nekad“ gordo zvuči, ali ipak je surova istina da nikad, pa i u nekakvo zlatno doba, ako ga je uopće i bilo, rocker nije na ovim prostorima potukao narodnjaka.

Nije on došao odnekud, on je tu rođen

A ovo što imamo danas samo je krajnji rezultat unaprijed izgubljene bitke, rezulat kumulativnog djelovanja raspojasanog masovnog ukusa koji je izišao iz stege koja mu je nametnula etiketu „loše kulture“ i koji je kroz zadnjih nekoliko desetljeća eksplodirao kao nikad prije, pokorivši većinu medija. I ondje gdje je uvijek imao prolaz i ondje gdje su ga donedavno etiketirali kao „tuđinsku glazbu“. Drugim riječima, narodnjak je vazda bio, biva i biti će. A to, ponovit ću vam još koji put u tekstu, uopće nije neprirodno kao što bi neki htjeli prikazati. Čak naprotiv.

No, kad pričate sa „starim rockerom“ on će čeznutljivo uzdahnuti za vremenima kada su se narodnjaci skrivali po obodima grada, gotovo u ilegali.  To što ga njegove oči nisu vidjele, ne znači da ih nije bilo i da narodnjaka nije bilo više od njih, zar ne? Koliko na osnovu viđenog možete zaključiti da ima, recimo, žohara u vašoj zgradi? Ako ih nema kod vas, a nije sigurno da ih nema, što mislite može li ih kod susjeda biti stotinu?

Bože sačuvaj da želim ovdje narodnjake usporediti sa crnim i nikome omiljenim kukcima, ali želim reći da se kroz neka minula desetljeća stvarala ničim utemeljena slika o narodnjacima kao neželjenim pojavama s kojima se ima obračunati svaki branitelj prave kulture, kao da narodnjak nije, možda primaran i na momente primitivan, ali ipak izvorni melos kojeg žele čuti ovdašnje mase.

I taj pips je radio u vidu raznih urednika na radiju i televiziji, ponekad bi mu zabranili ulazak u elitne termine, ponekad bi ga skroz brisali iz programa, ali bi uvijek narodnjak uzvraćao udarac i vraćao se jači. Razni Folk Filigrani, Đerdani, Vesele večeri ili kako se sve nisu zvale popularne TV i radijske emisije s narodnom muzikom kao stalnom podlogom, okupljale su oko prijemnika čitave obitelji.

Raznosači zvuka u Titin vakat

Nažalost po idiličnu rockersku sliku svijeta, statistike, ali i logika govore u prilog tome da je na ovim prostorima uvijek vladao narodnjak, pa kako god da se zvao  kroz desetljeća,  bio naslušaniji vid glazbe. Istina, harao je nesumnjivo najviše obodima gradova, periferijom u kojoj je živjelo radničko stanovništvo, ali nije da ga nije bilo i u centru.

Uostalom, dovoljno vam je bilo otići u JNA na služenje vojnog roka da shvatite da od, recimo, 240 ljudi u vašoj klasi samo trojica slušaju nešto slično onome na čemu ste vi bili, a da njih 237 gotivi ili harmoniku ili ništa! Vojska je vazda bila najbolji lakmus papir na kojem su se ocrtavali svršeci iluzija! Svatove i pučka veselja da ne spominjem…narodna muzika, novokomponovana narodna muzika, izvorna muzika, kako god da ste je zvali,  ovdje je vazda bila carica! I to što je i sada samo čudi one koji su prespavali neke ključne sate životne nauke.

Statistika je također neumoljiva – tiraži rock albuma bili su rijetko kada visoki kao tiraži narodnjaka, a niti jedan rock album nije se niti približio najtiražnijim narodnjacima! Iako je u sedamdesetim godinama, te desetljeće kasnije, javna televizija u socijalističkoj Jugoslaviji favorizirala sve umjetničke forme glazbe koje nisu novokomponirana glazba (iako je narodna muzika uvijek imala svoje mjesto na TV-u, koristeći prostor između folklora i zabavnog sadržaja), to nije smetalo narodnjacima da u ukupnoj tiraži nakladnika zauzimaju lavovski dio!

Nije narodnjak zaustavljen ni raznoraznim komisijama za šund koje su određivale veći porez na „neumjetničke forme i izražavanje“. Drugim rječima – davalo se raji što raja traži, jer su i u socijalizmu izdavači živjeli od novca! A također, malo koji preživjeli urednik nekadašnjih Jugotona, Diskotona, PGP-a i sličnih vam neće priznati da su tiraži narodnjaka zapravo financirali naklade mnogih „finih“ rockera!

Lepa Brena za pet osoba

Dokazi? Iako je teško doći do najegzaktnijih mogućih podataka iz tog vremena, ipak nešto podataka postoji i ne bi nikoga trebalo začuditi da je jedna Lepa Brena na tržištu bivše Jugoslavije redovito imala tiraže i više od milijun primjeraka (njezin Bato, Bato išao je do 1.100.000 prodanih kaseta i ploča!)

Čačak i Mile voli disko su po prodaji potukli, i to višestruko, svaki rock album tih plodnih novovalnih godina, koje se danas dižu u nebesa kao zlatno doba YU rocka! Između 350.000 prvog i 780.000 drugog Breninog albuma smjestio se tek album Mrtva priroda, magnum opus ploča Riblje Čorbe s udarnim hitovima „Pekar, lekar, apotekar“ i „Volim, volim žene“, koji su ionako koketirali sa najširim masama. Čorba je prodala 410.000 primjeraka tog albuma, ali je on iznimka, jer je već naredni album Čorbe „Buvlja pijaca“ pao na 280.000, a ostali uglavnom završavali između 100.000 i 200.000. za zemlju od 24.000.000 stanovnika solidno, ali ne i briljantno. Pogotovo u odnosu na poluzajebanciju Duo Pegla i notornu Mi imamos mnogos problemos, koji se hladno prodao u 400.000 samo u prvoj nakladi!

Slična je priča i sa Bijelim Dugmetom, nositeljem rock mainstreama u bivšoj SFRJ, čiji vrhunci su bili u vrijeme koketiranja s izvornim folklorom, ali tiraži ni blizu tiražima Miroslava Ilića, Lepe Brene ili zabavnjacima poput Miše Kovača, Novih Fosila, Zdravka Čolića ili Magazina, koji su i vrijeme slabije inspiracije prodavali po pola milijuna ploča, a u vrijeme hitova i preko milijun! Šaban, Mitar i Jašar bi od naklade jednog albuma kupili auto i stan, a rockeri su za taj pothvat trebali niz odličnih ploča.

Velika pop senzacija Plavi Orkestar je sredinom osamdesetih uspio prodati svoj prvijenac „Soldatski bal“ u 600.000 primjeraka, ali se radilo zapravo o otvorenom koketiranju sa folk elementima i p(l)itkim tekstovima (Vidi pod „Suada“, „Šta će nama šoferima kuća“, „Parajlija“ ili „Kad mi kažeš, paša“). Prljavo kazalište, Parni valjak i drugi šutali su se nogom u dupe ako bi prešli 300.000, a skupa su prodavali manje ploča od Nede Ukraden.

Zabranjeno pušenje imalo je manje tiraže od Šemse Suljaković, a Vesna Zmijanac prodavala je osam puta više albuma od Johnny Štulića! Lepa Lukić i Silvana Armenulić počistile su sa scene početkom sedamdesetih komunistima omiljene pjevače meksičkih pjesama k'o da ih nikada nije bilo, a Nada Topčagić i Nada Obrić, pa i Nada Mamula, prodavale su se bolje od svakog benda mitskog Novog vala.

Prvi pirati – narodnjaci!

Licencna izdanja stranih autora, pa makar to bili Queen, Doorsi, Rolling Stonesi, Beatlesi, Pink Floyd prodavala su se kod nas u solidnim brojkama, ali opet mizernim u odnosu na domaću produkciju, i rockersku, ali pogotovo narodnjačku. Nije naodmet napomenuti i da su prvi piratski nosači zvuka na ovim prostorima, oni koji su se prodavali na haubama auta i ispod pulta, redom bili narodnjaci. Oba Halida, Esad Plavi, Dževad Preljević – Mrvica ili Ferid Avdić isplatili su se piratima više od Idola, Šarla Akrobate ili EKV-a skupa.

Dakle, narodnjak je vazda bio broj jedan, što opet i nije nešto neobično. Izvorna, narodna i novokomponirana glazba u cijelom svijetu su nositelji glazbenog biznisa, samo se njihov stil mijenja i prilagođava kroz vrijeme.

Nismo mi po tome ništa drugačiji od ostatka svijeta, samo se u međuvremenu narodnjak prestao skrivati i prikrivati, on je sada i u centru grada i na periferiji. On je i na terasama hotela i u klubovima uz obalu. On je iz nekakve poluzabrane najednom nahrupio u sve pore društva. I nije da je to neprirodna stvar. Raja, uostalom, traži veselo, ništa mudro i samo zabavu.

Dublji smisao glazbe traže uvijek samo oni rijetki. Zato su koncerti komorne, ozbiljne ili simfonijske glazbe uvijek posjećeni u nekoliko stotina, rock koncerti u tisuću do nekoliko tisuća, a pop i narodnjaci u desecima tisuća ljudi. Iznimka su veliki stadionski koncerti svjetskih zvijezda, ali ne zaboravimo da su to uvijek regionalno ekskluzivni nastupi.

Rock još nije umro, a ka'će ne znamo…

A rockeri, što s rockerima? Nisu propali, samo su trebali izgubiti iluziju da su veći i važniji. Istina, dok neki s tim uopće nemaju problem, nek drugi se s tim teško mire i žive u svijetu iluzije da su zli narodnjaci najednom isplivali ni iz čega, a bolja prošlost bila bolja nego li je zapravo bila. Kao da su, za razliku od narodnjaka, rockeri, što „eliti“ i nije baš svojstveno, vjerovali u bajke koje su im se pričale preko TV-a ili pisale u novinama.

Kad smo već kod novina, nijedan rock magazin u bivšoj Jugi nije uspio sastaviti ni deset godina stalnog izlaženja, a barem je tada bilo lakše novine izdavati. Jednostavno, nije bilo dovoljno čitatelja da bi opravdali postojanje novina u ritmu izlaženja. Ali, opet, nije to uopće katastrofalno, jer svijet tako funkcionira, ne samo mi. Narodnjak i populizam vladaju svijetom, nije to tako komplicirano za shvatiti. Od Kim Kardashian, preko Ke$he, pa sve do Donalda Trumpa.

Da ne spominjem lokalni populizam, izrastao iz istog narodnjačkog korijena.  Ali isto tako, što lijepo reče pjesma „Ženevskog dekreta“, nije loše ne biti dio jebene mase. I zato rockeri zapravo ne bi trebali kukati. Čak što više, trebali bi uživati u činjenici da su drukčiji. Ali je pravi problem taj što se i pod rockerima zatekne svakakvog kukolja, pa ispod ganc površine zapravo viri čist narodnjak.

Da ne spominjemo opći egzodus studenata u ljubitelje narodne. Ali, to je već neka druga štorija, ovaj put smo samo probali demistificirati stari mit. Iz kojeg je i poteklo čuđenje zašto nam je danas ovako.