Naši zidovi imaju najveće uši

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Grafiti s klasičnim i organima reda otprije poznatim porukama mržnje su najjeftini i najefikasniji način za podizanje tenzija. Točka. Pogotovo ako se precizno vijesti i reakcije na njih rasporede po medijima, a organi reda i gonjenja tradicionalno lijeno krenu u rasvjetljavanje slučaja, koji, što je duže u tijeku, to bolji. Točka.

Te precizno raspoređene noćne poruke po zidovima pokazale su se tisuću puta isplativijima od nekada skupih stranačkih karavana i mitinga po stadionima i dvoranama. Zašto trošiti novac na tisuće plakata, olovaka, rokovnika, kapa, majica, šalova, kada lijepo možeš sa nekoliko sprejeva crne boje mobilizirati još više ljudi? Kome dovoditi skupe pjevače i plaćati sendvič, sok i autobus kulturno – umjetničkim društvima, kada dvojica, trojica brzih mogu učiniti puno više?

Grafiti su govno. Grozno, smrdljivo govno. I držim se one da tko u govno dira i sam počne smrdjeti. Ali, što ćeš, moram. Sezona grafita je pred nama, a bojim se kako će i ostali oprobani recepti biti vrlo brzo u funkciji – skrnavljenje grobalja, zastrašivanje ljudi po zaseocima, postavljanje i skidanje zastava i kako to već ide u najnižem i najjeftinijem obliku raspirivanja onoga što nekome dođe k'o kec na desetku, a nekome oh, ne, opet!

Pips, čips i videoklips

Možda ih napiše neka budala u prolazu, za junačko djelo potpuno je irelevantno je li pritom pijan ili ne, jer pijan je možda pisao, ali pijan vjerojatno nije nabavio pips i ideju. Uglavnom, bitno je samo da je gluho doba noći kad se piše i da rezultat čim efikasnije obasjaju svjetla medijskih reflektora. I da se, nakon zabrinutih medija, na kraju u cijelu priču uguze političari, koji će se, je li, nametnuti kao oni koji će braniti one koji su ugroženi grafitima.

Možda ih iscrta, jer tako ide brže i bolje, čitava grupa mladih i već spremnih odati vjernost nacionalnom ili stranačkom projektu, a ako ništa, onda barem spremnih prodati se cvaji, ako i tu nije inflacija odradila svoje, pa je ovih dana pedeset, možda čak i stoja. I, bez obzira na eventualnu cijenu, tu je najveći problem što se pri pisanju grafita ne postavlja nikakva moralna dilema.

Zašto pisati? Zašto ne? Jer u ovom društvu to je još uvijek vrijedno nečijeg poštovanja i smatra se činom koji se može odobriti. I razumjeti. Što je možda i crnje i od crne boje koju grafit ostavlja na bijelom zidu.

Možda, možda...

Možda je i tu junačenje krenulo opijatima, možda je sve tinejdžerska ideja vrijedna dobra degeneka, ali potpuno je nebitno sve što je prije rezultata, ako je rezultat već odradio svoje – pokrenuo mašineriju koja obično o izborima valja svima nama ovdje poručiti kako nam nema sigurnog života i mira ako ne glasamo za svoje.  

Možda crtače vodi glupost, ludost, ali možda i precizna ruka nekoga tko svoje postojanje i financije može opravdati samo postojanjem nacionalne netrpeljivosti i to obično na unaprijed određenim i poželjnim neuralgičnim točkama, unaprijed odeđenim zidovima i izlozima.

Kao prilično civiliziran čovjek koji vjeruje u institucije ove zemlje i zemlju samu, ostavljam istima da pronađu krivce i da nam krivci objasne, uz prigodnu odgovornost i kaznu da im nikad više ne padne na pamet, kako je moguće da se trideset godina nakon i dalje pokušava na iste jeftine fore paliti javnost?

Jesu li to samo devijacije pojedinaca ili čitava matrica u kojem ruka ruku mije, čak i kad se čini da bi si radije opalile šamar. Jesu li grafiti, osim što su sjajni usmjerevači pažnje i pojačivači (ne)ukusa, ujedno i sjajna stvar za odvlačenje pozornosti od krucijalnijih i težih stvari? Jesu li grafiti dimna bomba, koja ima zadatak zamagliti vid ljudima, ili ga usmjeriti u pravcu u kojem neće moći vidjeti što im se iza leđa radi?

Ne pada snijeg...

Kao što kaže ona stara, ako ti nešto nije jasno, samo prati trag novca. Tako nekako stvar stoji i s grafitima, ako ti štošta nije jasno, a htio bi znati, dok će institucije svojom sporošću i nezalaganjem svakako učiniti da ti ne bude jasno, barem prati trag izjava i objava.

Možda nećeš ni ti naći krivca, i tebi će on pobjeći u nepoznatom pravcu, ali ćeš barem, slijediš li logiku, naslutiti tko ga je, vrlo moguće, potapšao po ramenu.

I, nažalost, pritom ćeš spoznaju morati zadržati za sebe, jer nemaš nikakvih dokaza, kao i u većini neriješenih slučajeva u ovoj zemlji. Ali, barem si pokušao, za razliku od onih kojima je to posao.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.