Sva naša cijepanja
Nigdje, nikud, niđe...
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Kako je jutro vazda pametnije od noći, to smo se, valjda stoput uvjerili. Kako je jutro nakon toga još pametnije, i to nije teško pogoditi. Evo, već je jedanaesti (stvarno, kako vrijeme brzo leti!), a obostrano oblijetanje političara i medija oko još jednog u nizu važnih datuma, to ja zovem lešinarenje, polako jenjava.
No, ne bojim se kako neće usfaliti tema već danas ili za koji dan. Uvijek iste žvake, već sam sam sebi dosadan kad to iznova pišem, zalijepljene svuda po kalendaru, prežvakane kao jučer u usta stavljena Čunga – Lunga, ali svaki put iznova pojačane novom Čunga – Lungom. Tako, iz godine u godinu, raste i kvasa u ustima gomila gumiplastike koja ometa normalan razgovor. No, posve je jasno kako neki upravo na nemogućnosti razgovora ovdje grade kule i gradove. I spremni su kad zagusti zbilja se odcijepiti, ali tamo negdje gdje su na vašoj naivnosti napravili resort.
Kud ćemo, što ćemo?
Neće Bosna i Hercegovina nigdje. Niti će itko odavde igdje, osim pojedinačno ili s familijom pod ruku, u Njemačku, Austriju, Irsku, a možda i negdje istočnije, ali i to rijetko. Neće Bosna i Hercegovina nigdje, ali je pitanje koliko će igdje. Jer apsolutni nedostatak pritiska iznutra da se sjedne i razgovara, da se, kad smo već tu, napravi modus kojim ćemo priznati činjenično stanje, ali koje nije ni ono najgore, ni ono kojim nas masiraju.
Dakle, podvucimo, Bosna i Hercegovina nije tema. Ona je činjenica. Naravno, nijedna država nije u prirodi stvari vječna, ma koliko joj tepali, sutra se mogu raspasti i najveće i najmoćnije, jer sve što je jednom sjedinjeno vazda se može i razjediniti, pogotovo ako ima po čemu i zbog čega. Ali, treba biti i realan i vidjeti kako ovdje nitko zapravo niti zna, niti umije, niti trči u takav scenarij. Narodski rečeno, foliraju, lažu i odugovlače.
Svaka država, doduše, ima neke linije, neke isprekidane crte kao oni bitvaktilni krojni arci iz Burde, po kojima su babe, tetke i strine pokušavale krojiti haljine po zadnjoj modi iz bijeloga svijeta, da bi na kraju sve pocijepale uz prigodnu psovku.
Vještačka granica mozga
Kako to već kod nas biva, ova zemlja ima linije koje su povučene krajnje neprirodno, ali, eto, netko je rekao da to tako treba, a netko nas loži da se tuda može cijepati. Po tim linijama teško da bi i moja uvijek energična baba uspjela pocijepati arak iz Burde, no mnogima ne smeta da zamišljaju kako će, praćena prigodnim bjelosvjetskim zemljotresom, baš tuda naša zajednička stvar puknuti. Ali jedno je zamišljanje, drugo je stvarnost. Neće ni zemljotres kad ti hoćeš, može proći i stotine godina dok ne rokne.
Bosna i Hercegovina većinu svojih granica baštini prirodnim načinom. Učili smo u školi, prirodne granice su granice rijeka, prije svega (Sava, Drina...), a onda i planinskih lanaca (ako netko pita gdje se Hercegovina ljubi s Bosnom, ili, pak, razdavaja, ako vam je tako draže), pustinja, delti, klanaca i slično...
Drugim riječima, nešto što je u prirodnim granicama, to nekako uvijek lakše opstaje. Dobro, Bosna i Hercegovina ima i nešto neprirodnih, ranijim političkim gibanjima definiranih granica, ali kako niti jedan čovjek nije otok, tako niti jedna zemlja nije imuna na utjecaje i normalan nastavak na susjeda, gotovo kao da ste jedno. To vam je ono kad se ovdje hvatamo za vratove, a vani se zovemo zemljače, zemo, brate, rode, jedini moj!
Pročitajte još
Sad kad sam vam ovo rekao, da vam kažem da će sva sranja u ovoj zemlji prestati kad se većina nas umori slušati ih. Uvijek će biti mladih i napaljenih, uvijek će biti, još gore, starih i olinjalih, uvijek će biti, takav im je karakter, onih koji će za sitnu lovu nešto napisati na zidu, unerediti na groblju, skinuti ili postaviti zastavu, gnjusno opsovati putem društvenih mreža ili u komentarima na portalima, ali, ako se nekako uspijete izvući na neku rezervnu kotu, uzdignuti iznad naizglednog očaja svakodnevnice, vidjet ćete da je u ovoj zemlji većina spremnih da im sve ove stvari dodiju i da ih jednostavno pomnože s nulom.
Šuti, samo šuti...
Problem je što se tiha većina odavno krenula osipati, jer uvijek pametniji popušta, pa se našlo zgodnijim otići negdje napolje, nego čekati da se ovdje dovoljno mnogim ljudima zgadi stalna repeticija vazda istih tema, kao najsigurnijeg utočišta za političke i ljudske hulje.
No, koliko vidim, još uvijek nas ima dovoljno da, ako ništa, promijenimo program ili potpuno zanemarimo one gorespomenute žvake – i pogledamo film po želji, a ne onaj koji bi oni da gledate. Jer, u današnjem svijetu, kako god vas uvjeravali da je opet skučen i umalo na nož, ima i previše opcija na izbor da biste ovo malo dragocijenog života uvijek iznova stavljali na kocku. Dovoljno vam je pogledati figure na sceni da biste se pitali – za koga, pobogu? I kome?
Umjesto da vas truju pamfletima o opstanku naroda i zemlje, o odcjepljenjima i povratku na Ustav iz 1992., o uvijek istim temama kojima žele reći jedno, a ispadne da su rekli posve drugo, bilo bi bolje da vam ponude neku opciju ekonomskog smjera.
Pun mjesec, očnjaci sijevaju
Bilo bi dobro da vam ne skrivaju istinu, da ne znaju, da ne umiju bez tuđe pomoći i da im je samo ostalo da laju kao kerovi na mjesec, ne bi li vam skrenuli pažnju da gledate i vi u mjesec, a ne u njih, i pritom im primijetili pseće godine i olinjalu dlaku. Još uvijek nakupe desetke sendvičara da bi vam pokazali da ih stoji narod.
A sve se, zapravo, svodi na nedavnu konverzaciju između mene i jednog frenda koji je, užasnut bahatim ponašanjem nekog lika na granici, koji je svojim autom pretjecao kolonu vozila na graničnom prijelazu i sve to snimao kroz vjetrobran, kazao kako ovdje nema života, jer ovo je dokaz kako u ovoj zemlji ništa više ne vrijedi, ni zakoni, ni moral, ni norme ljudskoga. A ja mu rekoh, pogrešno gledaš, još uvijek stotinu vozila uredno stoji u koloni, a samo jedan krši pravila.
Završi više, Boris! Svi smo mi ovdje, posve je jasno, upućeni jedni na druge i sutra bi, ovako prorijeđeni i očerupani, još i pocrkali da nam se ne križaju trgovina, estrada, sport i zabava. Možda vam je slasno razmišljati kako bi u maloj avliji bilo lijepo bez drugih, ali biste brzo uvenuli k'o cvijet u istoj toj avliji, jer pogledate li malo bolje, ne ide i gotovo! I to ne ide bez onih na koje su te dresirali da laješ svakodnevno.
Prija je objasnila golu istinu
I mogao bih do sutra nabrajati kakvu pustoš bi izazvali nečiji mokri snovi o tome da je ovo samo moje, a ostali mrš, dokle bi nas dovela dodatna usitnjavanja, ali to su odavno provalili Nadrealisti, i kako je bizarno kad vidiš nekoga da hoće bojkotovati, dizati granice i vikati raus iz moje avlije! A još bizarnije je kad se u toj vici i panici predstavlja za nekoga tko nije. Da se razumijemo, avlije i dvorišta su super, ali jebeš ti to ako nemaš to podijeliti s nekim, usporediti, oplemeniti jer si vidio u drugoga nešto lijepo, pa kopirao. Kad vrištiš okolo ovo je moje, ovo nije vaše, zvučiš pomekad kao moron kojem je tata donio loptu iz Njemačke, pa u ljutnji jer loše igra uzme loptu i prekine igru. Kme – kme!
A granice? Granice su tu da se prelaze. I prirodne, a kamoli one neprirodne odavno nisu prepreka. Ali ima razlike u tome je li negdje ideš preko tih granica ili ideš u klinac krasni. One granice u glavi, nažalost, morat ćete sami izbaciti. Ali, evo, neka vam pomogne jezik, za početak. On ne poznaje granice, kao što to lijepo estrada objašnjava iz dana u dan. A oni koji su ga pokušali zaustaviti lijepeći mu etikete i nazive, mogu samo lajati na mjesec. Ako nije već zauzeto.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
